Čežnja i ljubav hrvatskog iseljenika za domovinom nikada ne prestaje. To je istina koju nitko ne može pobiti. Ali, nemojmo se zavaravati! Da je ta želja toliko jaka, vjerojatno bi se nas više vratilo ili barem pokušalo vratiti u domovinu za kojom mnogi cijeli život uzdišu.
Hrvati u iseljeništvu su odviše sentimentalni, ponosni su na svoju domovinu, ali su premalo hrabri kako bi učinili povratni korak onoj koju toliko vole i o kojoj znaju ili misle da znaju sve.
Za mnoge od njih, tuđina je gora od smrti, hladna je i daleka od zemlje koju su napustili – oni ili njihovi roditelji.
Jednima izazov, drugima bolji život, trećima hladna zemlja
Za Hrvate u domovini tuđina je izazov. Nekima i prilika da se domognu boljeg života i socijalnog statusa kojeg ne mogu dostići u domovini. Mnogi se zadnjih godina silno trude domoći tuđine, misleći kako će u njoj pronaći svoju sreću.
Pritom nikako ne misle postati dio hrvatskog iseljeništva. A i kako bi, kad u hrvatskoj o iseljeništvu prevladavaju različite predrasude.Uglavnom one negativne.
Tako su im svi iseljenici uglavnom nepismeni i škrti, ali imućni bauštelci, priprosti radnici koji samo pametuju i pri svakom razgovoru veličaju zemlju u kojoj su naučili na rad i disciplinu.
Ne treba ići daleko da bismo zaključili kako hrvatska vidi nas iseljenike. Pogledajte popularnu hrvatsku seriju „Kud puklo da puklo“ i vidjet ćete kako je kroz lik Rahele, poznate švicarske klizačice hrvatskih korijena koja traži oca, prikazano ono što domovina misli o iseljeništvu. Tako je Rahela, pomalo priprosta djevojka koja loše poznaje hrvatski jezik, prikazana kao ona koja se po razmišljanju nije odmakla od 70-ih godina prošlog stoljeća kada su hrvati u većini odlazili u svijet.
Škrta je na novcu, govori o ljepotama rodnoga kraja, ali veliča švicarski red, rad i disciplinu. U svemu vidi korist, ali je ipak uspješna Hrvatica u iseljeništvu.
Boli predrasuda o nepismenim iseljenicima
Mnoge naše iseljenike smeta ta predrasuda. Smeta i boli, jer iseljeništvo nije ni nepismeno, a ni škrto. Zato toliko i smeta taj osjećaj da nas država hrvatska gleda kao građane drugog reda.
Političari iz domovine stalno obećavaju da će pokušati popraviti stvar, učiniti sve da promijene tu sliku. Ali, da bi se ona promijenila, potrebno je razbiti predrasude.A one se razbijaju jedna za drugom.
U protivnom, to će ostati križ iseljenih hrvata koji će nositi gdje god bili i koliko god uspješnih, talentiranih, inteligentnih ljudi svijetu i domovini dali. Što god bilo, vaš Fenix će iz broja u broj pisati o tim uspješnim, inteligentnim, talentiranim hrvatskim iseljenicima, koji nisu niti mogu biti građani drugog reda u vlastitoj domovini, a niti u zemljama u kojima žive.
Zato čitajte Fenix, jer gdje su hrvati tu je i Fenix!
Fenix/Marijana Dokoza
