Trgovina “De Aanzet” u Amsterdamu je pored svakog svog proizvoda stavila nižu i višu cijenu te kupcima omogućila da sami odluče hoće li proizvod kojeg kupuju kupiti po nižoj ili višoj cijeni. No, prije toga se moraju informirati zašto su pored proizvoda postavljene dvije cijene, a tek onda mogu odlučiti po kojoj cijeni će proizvod kupiti.
Zapravo je riječ o nizozemskoj Inicijativi “Prava cijena” koja kupcima pokušava objasniti svu razliku između proizvode i “prave cijene”, odnosno cijene po kojoj kupac kupuje određeni proizvod.
– Inflacija utječe na milijune ljudi pa mnogi pomno biraju proizvode koje kupuju i pritom ih pokušavaju kupiti po što nižim cijenama. Inicijativa “Prava cijena” posvećena je cilju razvoja održivih proizvoda za svakoga. Proizvođači omogućuju potrošačima da vide stvarnu cijenu proizvoda koje kupuju uključivanjem svih troškova u cijenu. I potrošači bi tada trebali dobrovoljno platiti pravu cijenu. Cijeli model podsjeća na poznatu “fer trgovinu”, rekao je suosnivač “Prave cijene” (True Price) Michel Scholte.
Uz to, Inicijativa “Prava cijena” želi osvijestiti potrošače o skrivenim troškovima proizvoda. S ambicioznim ciljem: Ako se svi proizvodi prodaju po pravoj cijeni, svjetsko gospodarstvo je održivo.
No prije nego što se to dogodi, ideja inicijative mora postati šire poznata. I mnogo više potrošača treba uvjeriti da stav “samo jeftino” završava s visokim skrivenim troškovima.
Amsterdamski supermarket ima dvije cijene za sve
Usred Amsterdama nalazi se supermarket “De Aanzet”. Svi proizvodi u toj trgovini imaju dvije cijene. Jedna etiketa s cijenom pokazuje uobičajene prilično niske cijene. Na drugoj su “prave” cijene, koje uključuju sve zamislive troškove.
Riječ je o ekološkoj trgovini koja sebe opisuje kao “prvu samoposlugu s realnim cijenama”. Trgovci u Aanzetu obračunavaju sve troškove za svaki proizvod koji se nalazi u njihovoj trgovini kao npr. za proizvodnju, skladištenje, transport. Svi troškovi koji nisu uključeni u tržišnu cijenu neke robe su ono što ekonomisti nazivaju “eksternim efektima”.
Na primjer, troškovi zbog izrabljivanja ili slabe plaće zaposlenika ili čak dječjeg rada. Što je veća razlika između uobičajene i stvarne cijene proizvoda, to je više izrabljivanja radnika.
Koliki su troškovi “društvenih posljedica” proizvodnje? Na primjer, troškovi emisije CO2 ovise o cijeni koja se primjenjuje. Ali stvari postaju osjetljivije kada pokušate staviti cijenu na društvene posljedice proizvoda. Na primjer: Uobičajena cijena ruže uvezene iz Afrike je 70 centi. Samo dva centa od toga idu radnicima. Uzgajivači dobivaju osam centi. Uz to 3,5 centi ide prijevozničkoj tvrtki. Veletrgovci zarađuju 17 centi, a trgovci na malo nevjerojatnih 38 centi (dobrih 54 posto). Dakle, supermarket ili cvjećara.
Za primjereno ili pošteno plaćanje radnika i financijsku nadoknadu ekološke štete bila bi primjerena cijena od 95 centi po ruži, dobra trećina više nego inače.
Kako bi se utvrdili skriveni troškovi, “Prava cijena” koristi najsuvremenija tehnička sredstva. Tu su i svjedočanstva uključenih, odnosno operatera tvrtke i radnika. Tako “Prava cijena” uspijeva sagledati sve troškove u cijelom opskrbnom lancu.
Naravno, nitko ne mora platiti višu od dvije cijene. No, inicijatori se nadaju da će, nakon što potrošači shvate da posebno niske cijene uzrokuju skrivene troškove, kupci biti spremni platiti više i podržati inicijativu “Prava cijena”.
Inicijativa se još uvijek bori da natjera potrošače i tvrtke da razumiju prave, odnosno sveobuhvatne troškove proizvoda. Suosnivač “Prave cijene” (True Price) Michel Scholte rekao je za “Standard”: Kad bismo posvuda imali prave cijene, mnoge bi tvrtke bankrotirale, a vozači bi bili oprezniji s fosilnim sirovinama.
Fenix-magazin/MD
