U povodu 40 godina bavljenja fotografijom u poslu koji je radio, uz pisanje tekstova i fotografijom koju je snimao te ilustrirao svoje i tekstove nekih drugih autora, Marijan Karaula je ilustrirao i mnoštvo tekstova i knjiga objavljenih u Svjetlu riječi, te časopisima koje je pokretao.
Ovih je dana svjetlo dana ugledala jedinstvena monografija pod nazivom “Treptaji ljepote” autora Marijana Karaule u izdanju izdavačke kuće Suton iz Širokog Brijega.
U povodu 40 godina bavljenja fotografijom u poslu koji je radio, uz pisanje tekstova i fotografijom koju je snimao te ilustrirao svoje i tekstove nekih drugih autora, Marijan Karaula je ilustrirao i mnoštvo tekstova i knjiga objavljenih u Svjetlu riječi, te časopisima koje je pokretao, prenosi Slobodna Bosna.
RIJEČ UREDNIKA
Neke se životne godine naprosto nádaju kao vrijeme za sumiranje urađenoga: životnih i stvaralačkih rezultata. Pisci u nekim godinama počnu uobličavati izabrana djela, slikari objavljuju monografiju, a majstori fotografije neku prigodnu monografiju, napisao je u predgovoru urednik monografije Željko Ivanković.
“Svako od tih reprezentiranja u nekoj životnoj dobi ponajprije je hommage autoru, njegovoj životnoj dobi, određenoj djelatnosti, spomen-knjiga, inventura prijeđenoga puta. Iza Marijana Karaule godine su mnogovrsne djelatnosti i aktiviteta, mimo onog koje mu se pripisuje ili podrazumijeva kad uz njegovo ‘civilno ime’ stavimo atribuciju ‘fra’.
A kako je malo bosanskih franjevaca koji su u svom životu bili samo i jedino franjevci svećenici u pastoralnoj službi, za što su primarno odgajani i obrazovani, tako je i s fra Marijanom Karaulom. Uza sve ono što je radio u usko shvaćenoj ‘struci’, uz dakle obnašanje svećeničke službe i svega onoga što je u okviru toga od njega tražila zajednica, Franjevačka provincija Bosna Srebrena, on je stizao biti i novinar, fotograf, urednik, izdavač, pa i autor ozbiljnih povijesno-publicističkih djela… I sve to tijekom dugih desetljeća ljudskog i životnog aktiviteta.
I premda nije bio profesionalni fotograf, godine koje je, među ostalim, posvetio bavljenju fotografijom, učinile su ga prepoznatljivim ponajprije u vlastitoj zajednici koja mu je povjerila raznolike poslove u mjesečniku Svjetlu riječi, a onda je putem nje postao ne samo vidljivim nego i upečatljivim i izvan miljea Zajednice.
Ne potvrđuje to ni nekolicina samostalnih i skupnih izložbi koje su došle, kako to obično biva, u Karaulinoj zreloj dobi, a koje jesu istinsko mjesto verifikacije jedne djelatnosti; ne potvrđuje to čak ni dugogodišnje objavljivanje fotografija u Svjetlu riječi i izdanjima te franjevačke izdavačke kuće, koliko iznad svega konstantna kvaliteta Karaulina fotografskog umijeća. Da, baš to, kontinuirano ‘proizvođenje kvalitete’, a s tim i sve ono ranije pobrojano.
Nebrojene stotine sjajnih fotografija, nastajale u različitim prigodama i raznim povodima, razasute ponajprije po franjevačkoj novinskoj periodici, naprosto su vapile biti objedinjene, pa onda selektirane i reprezentativno predočene na jednom mjestu i u nekom trajnijem obliku – fotomonografiji, nekoj vrsti antologijskog izbora onoga što je fotografsko oko Marijana Karaule zabilježilo tijekom dugog niza kreativnih godina.
A zna se, i na Karaulinu slučaju iznova potvrđuje, da ni dobar fotoaparat, ni samo želja i ljubav za fotografiranjem nisu sami po sebi dovoljni, ako nemate damar, dar, urođeni, a onda i kultivirani osjećaj za fotografski motiv. Karaula je trajno potvrđivao sretan spoj svega toga ili instinktom ili sviješću svejedno, da je svaka fotografija uvijek i slika objektivnog stanja koje ‘uhvati’ aparat, ali i jednako tako osobenog duhovno-duševnog stanja autora fotografije ili kod fotografiranja ljudskih likova – i emocionalna stanja ‘objekta’ fotografije.
Fotografija uvijek ‘otkriva’ svojega autora, ona pokazuje što autor jest, kakav je njegov senzibilitet, ona otkriva njegov kreativni duh. Ona pokazuje predanost, emociju, ništa manje nego i znanje i iskustvo koje donosi život. Stoga je fotografija uvijek više, mnogo više od zaustavljenog trenutka u vremenu, kako se nekoć, s razlogom, običavalo govoriti za fotografiju.
Kod autora kao što je to fra Marijan Karaula, čak i kad nije profesionalni ‘školovani’ fotograf sve to je prepoznato veoma rano, a njegova posvećenost fotografiji, nakon tog „prepoznavanja“ posve je opravdalo vrijeme koje je dolazilo. Njegovi prvotni fotografski zahvati u stvarnost svijeta i života bili su čin praktične potrebe ilustrirati neki tekst, neku priču, potom cijeli jedan časopis, a onda su postajali umjetnička gesta, kreativan zarez u tu stvarnost, dok se postupno nisu osamostalili i posve udaljili od praktičnog utilitarizma i postali samostojni „proizvod“ kreativnog refleksa, koji je i tada bio ili „ilustracija“ uz određeni lirski zapis ili slikovna ‘meditacija’ u povodu nekog religijskog blagdana. Tako su raniji sadržaji postali meditativni motivi ili barem sjajna podloga za njih.
Otuda je danas moguće govoriti o posve opravdanom razlogu da se najbolje od onoga što je fra Marijan Karaula uradio na polju fotografije, svejedno fotografirajući prirodu, ljudske likove, prirodne znamenitosti, sakralne objekte, ili radeći obične dokumentarističke, žurnalističke fotografije, u reprezentativnom izboru objavljuje ne samo kao spomenik jednom vremenu, vremenu obilježenom jednim ljudskim životom, nego i njihovu autoru koji je najreprezentativniji u onome što radi u svojoj redovničkoj zajednici, a onda i u široj društvenoj zajednici, čijim je itekako vidljivim dijelom desetljećima bio.
Ova je knjiga stoga i autorov dug svima nama, jednako koliko i naš dug njemu i toj vrsti njegova kreativnog angažmana”, napisao je Ivanković.
Fenix-magazin/MMD/SB
