Treća nedjelja došašća, koju danas slave katolici diljem svijeta, naziva se u liturgijskoj tradiciji „Gaudete! – Radujte se!“
Adventski vijenac čine dva temeljna simbola – krug i svijeće odnosno svijetlo. Krug ili prsten bez početka i kraja shvaća se kao simbol vječnosti i vjernosti. Adventski vijenac tumači se kao znak Božje vjernosti zadanim obećanjima. Postavlja se na stol u vrijeme Došašća, kao simbol iščekivanja Božića. Kršćani na adventskom vijencu svake nedjelje pale četiri svijeće, a svaka od njih ima svoje značenje.
Prvu nedjelju adventa upalili smo svijeću nade, druga svijeća, tj. nedjelja, je simbol mira, danas će na našim stolovima gorjeti svijeća radosti, dok ćemo zadnje adventske nedjelje upaliti svijeću ljubavi.
Kako piše portal katoličkih teologa “Vjera i djela“, smisao posebnosti te Treće nedjelje došašća pronalazimo u Fil 4, 4, gdje Pavao poručuje Filipljanima: Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Točnije, svoj naziv vuče iz ulazne pjesme Gaudete in Domino semper (Radujte se u Gospodinu uvijek), a prema tradiciji da su nedjelje dobivale svoja imena prema latinskim nazivima ulaznih misnih pjesama (introita).
Iako Došašće danas nema izričiti pokornički karakter kao korizma, nego je riječ o radosnoj, ali ozbiljnoj pripravi za Božić, ipak i unutar tog vremena smo pozvani na izraženiji kreposni život, posebno na post, molitvu i milostinju. Štoviše, došašće je nastalo po uzoru na korizmu i imalo je prilično stroga pokornička pravila, iako blaža od korizme i uz to s naglaskom na radosti, a neke od pokorničkih elemenata vidimo i danas. Tako su u crkvama izraženije jednostavnost i umjerenost, bez pretjeranog ukrašavanja, jačina sviranja instrumenata je smanjena, ne pjeva se Slava, važan je izbor pjesama itd. U tom smislu, uobičajena ljubičasta boja došašća upućuje na takvu ozbiljnost i spremnost na Kristov dolazak, dok se u Treću nedjelju došašća naglašava radosno iščekivanje skorog Kristova dolaska pa se može uzeti ružičasto ruho, a glazbala mogu jače svirati.
Povijest nastanka Gaudete i Laetare nedjelja nije baš poznata, ali čini se kako je riječ o potrebi za predahom od teškog posta i ozbiljnog pokorničkog života, a koji se spontano javio u narodu, te su se na temelju tog običaja oblikovale i dvije navedene nedjelje sa svojim liturgijskim posebnostima.
Danas su te nedjelje u svojim izvanjskim formama gotovo nezamjetljive, jer si malo koja župa može financijski priuštiti kupovanje ružičastog liturgijskog ruha da bi ga upotrijebila samo dvaput u godini pa ćemo stoga i u te dane u većini crkava vidjeti ruho ljubičaste boje.
No, unatoč navedenome valja imati na pameti važnost one poruke koju je zacrtao sveti Pavao pozivom na radost dok iščekujemo drugi Kristov dolazak, a skladno je tijekom povijesti oblikovana i molitveno-zahvalno izražena u introitu Gaudete in Domino semper, pa je stoga poželjno da se značenje, makar i običan spomen nedjelje Gaudete (također i Laetare) ne izgubi. U tom smislu nam se čini prikladnim i poželjnim, ako se već iz financijskih ili nekih drugih opravdanih razloga ne može pokazati posebnost i uzvišenost nedjelje Gaudete kroz boju liturgijskoga ruha, da se s kojom riječju na početku svete Mise vjernici upoznaju sa značenjem te nedjelje i potaknu na onu radost na koju nas je sveti Pavao pozvao da iščekujemo Krista, s čvrstim pouzdanjem da će sigurno doći. Na takav će način pozornije pratiti i misne molitve i lakše moći uočiti kako nas nedjelja Gaudete na izravniji način uvodi u otajstvo Kristova utjelovljenja.
Fenix-magazin/MD/Vjeraidjela.com
