Hrvatski novinar, publicist i autor Ante Gugo u četvrtak, 14. lipnja, u Münchenu će predstaviti svoj novi roman “Žetva u polju otrova”.
Priča prati sudbinu dvojice rođaka koji igrom slučaja 1941. godine završavaju na različitim stranama, u sukobljenim vojskama. Tu je neumorni fra Jozo kao simbol Crkve koja je uvijek, posebno u najtežim trenutcima bila uz narod. Povijesna priča prerasta u špijunski triler kad počinje i progon dvojice rođaka, jednog zato što je antifašist, ali ne i komunist te drugog zato što se na Bleiburgu probio i u emigraciji se nije htio odreći ideje o suverenoj hrvatskoj državi.
„Roman Ante Guge, dakako, i povijesni je roman, pustolovni, ljubavni i kriminalistički sa svim elementima kriminalističkog romana. No prije svega, to je neukalupljeni roman, roman s ključem koji nam se nikada do kraja ne otkriva i koji ostaje nerazjašnjen baš kao što su nerazjašnjenima ostali i povijesni događaji opisani u romanu i koji dandanas izazivaju prijepore u hrvatskom kulturnom, društvenom i političkom životu.“ – napisala je u svojoj recenziji profesorica hrvatskog jezika i književnosti Antonija Huljev. Izvršni urednik Večernjeg lista prof. Žarko Ivković u preporuci ovog romana Ministarstvu kulture napisao je: „Cijeli ovaj roman prožet je grčevitom borbom: za obitelj i njezinu egzistenciju, za vjeru, nacionalni identitet, čast, ponos, za goli život, a u konačnici i za teritorijalni integritet i slobodu domovine. Premda je riječ o fikciji, čitatelj ima dojam da su i likovi, i mjesta, i radnja uzeti iz tegobne povijesti jedne stvarne obitelji koja je proživjela turbulentna vremena dvadesetog stoljeća. Upravo ta iznimna djelotvornost fikcije te uvjerljivo pripovijedanje glavna su kvaliteta ovoga romana.“
Kako biste okarakterizirali svoj roman, kao ljubavni, povijesni, kriminalistički ili možda kao špijunski triler?
Rekao bih da je to priča o prosječnoj hrvatskoj obitelji, o ljudima koji se nikad nisu htjeli baviti politikom, ali se zato politika stalno bavila njima. Nadam se da će ga čitatelji okarakterizirati kao zanimljiv i rado čitan roman. Zaplet mog romana počinje ljubavnom pričom dvadesetih godina prošlog stoljeća. U uvodu prema toj priči narator, ratni reporter Ivan Šimić usred svojih moralnih dilema o tome treba li u ranu jesen 1991. godine ostati na ratištu, u gradu kojem prijeti potpuno okruženje ili iskoristit priliku i otići u Zagreb, prisjeća se svog djeda Jure i njegove mladenačke ljubavi Mare koja mu nikad nije postala baka. U tom trenutku narator koji nas svojom pričom vodi kroz roman nije ni svjestan da će mu baš ta nesuđena ljubav njegovog djeda Jure i te Mare odrediti njegov životni put, odnosno njegovu sudbinu više od 60 godina kasnije.
Kako ste iz ljubavne priče uspjeli doći do špijunsko – političkog trilera? Receznetni kažu i da je ovo povijesni roman. Zar je ta ljubav imala povijesne razmjere?
Nije ta ljubav imala povijesne razmjere kao što ih je imao utjecaj Srpske pravoslavne crkve i represija jugoslavenske kraljevske vlasti prema nesrpskom življu u tadašnjoj državi. Upravo je ta represija poveznica između zbivanja dvadesetih godina prošlog stoljeća i onoga što smo doživjeli uoči raspada Jugoslavije, odnosno u Domovinskom ratu. Moj roman je fikcija, međutim ja kroz tu izmišljenu priču opisujem ono što se nekad i negdje stvarno događalo. Na početku je to ljubavna priča kroz koju opisujem povijest Hrvata u dvadesetom stoljeću. Moja priča prati sudbinu dvojice rođaka koji igrom slučaja 1941. godine završavaju na različitim stranama, u sukobljenim vojskama. Tu je neumorni fra Jozo kao simbol Crkve koja je uvijek, posebno u najtežim trenutcima bila uz narod. Povijesna priča prerasta u špijunski triler kad počinje i progon dvojice rođaka, jednog zato što je antifašist, ali ne i komunist te drugog zato što se na Bleiburgu probio i u emigraciji se nije htio odreći ideje o suverenoj hrvatskoj državi. Špijunski triler se nastavlja i u dijelu priče o Domovinskom rati i međunarodnom priznanju Republike Hrvatske.
Roman niste pisali kronološki, nego se po poglavljima izmjenjuje radnja iz prošlosti i ona u Domovinskom ratu. Zašto?
Htio sam pokazati kako se kroz više od šezdeset godina nije ništa promijenilo u velikosrpskoj politici, bez obzira radi li se o kraljevskoj ili komunističkoj Jugoslaviji. Represija prema Hrvatima provodila se istim sredstvima i po istim metodama.
Predstavljajući vaš roman u Šibeniku i Splitu naš poznati književnik, prevoditelj i redatelj Pero Mioč rekao je kako ga vaše pisanje podsjeća na Ivu Brešana, Mariju Jurić Zagorku i na Ivana Aralicu.
Da, tako je to rekao veliki gospodin Mioč. Drago mi je što je u mom humoru prepoznao stil svog pokojnog prijatelja Ive Brešana, autora naše možda najbolje napisane komedije „Hamlet u selu Mrduša Donja“. Zagorka je kod nas prva pisala tzv. političku prozu pa mi je na naki način jasna i ta Miočeva poveznica. Moram reći da mi je ipak bilo najdraže čuti kad me usporedio s Aralicom buudći da njegova djela, posebno ona iz ranije književničke faze obožavam. Mioč je Aralicu i mene uspoređivao zbog opisa ozračja i krajolika u kojima se događa radnja. Kad pišem zaista želim da čitatelj može zamisliti to mjesto u koje ja smještam svoje likove. Želim da se čitatelj osjeća kao da je i sam baš tamo tog trenutka.
Kako ste došli na ideju da radnju smjestite i likove iz hrvatske emigracije?
Pisati roman o povijesti Hrvata u prošlom stoljeću, a ne spominjati hrvatsku emigraciju bilo bi isto kao i kad biste očekivali da netko trči samo s jednom nogom ili da ptica leti samo s jednim krilom. Sve te ucjene i progoni kroz koje su prošli članovi obitelji hrvatskih iseljenika i sav taj progon kojem su oni bili izloženi nešto je o čemu još puno treba pisati.
Više o romanu Žetva u polju otrova možete doznati sutra, u četvrtak , 14. lipnja 2018. s početkom u 19,30 sati u prostorijama Hrvatske katoličke župe u Münchenu, (Schwantalerstr. 98) gdje će autor predstavljati roman.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
