Nekoliko mjeseci prije isteka prvog mandata predsjednika Stjepana Mesića, 2004. godine donesen je Zakon o posebnim pravima predsjednika Republike Hrvatske po prestanku obnašanja dužnosti. Slijedom toga zakona formiran je Ured bivšeg predsjednika. Taj ured je smješten u vili u Graškovićevoj ulici 13 u Zagrebu. Budući da taj ured hrvatske građane godišnje košta više milijuna kuna, a ne služi nikakvoj svrsi, nepotreban je i treba ga odmah ukinuti. Time više jer to nije ured bivšeg predsjednika RH, već ured Počasnog predsjednika antifašista Hrvatske, ili ispravnije rečeno počasnog predsjednika sljedbenika partizansko-četničkog jugolsavenskog totalitarizma.
U predizbornoj kampanji Tomislav Karamarko je u više navrata naglasio da će se taj ured ukinuti u slučaju povratka HDZ-a na vlast. Taj izvorni zahtijev HSP-a preuzeo je istinski branitelj interesa hrvatskoga naroda, hrabri saborski zastupnik MOST-a Miro Bulj, javno tražeči žurno ukidanje Mesićeva ureda. Nakon što je bivši predsjednik Mesić odgovorio MOST-u i Bulju, da je ukidanje njegovog uredaje politikanstvo a ne reforma, Karamarko će morati dokazati da njegovo predizborno obećanje nije bila obmana biračkog tijela. Ne stane li HDZ čvrsto iza zatvaranja toga ureda, dat će za pravo zlim jezicima koji tvrde da Mesić ucjenjuje Karamarka te time dirigira HDZ-om.
Karamarko sada najavljuje uvođenje Ministarstva useljeništva i demografske obnove. To je nešto slično Ministarstvu iseljeništva, koje je bilo uspostavljeno odmah po osnivanju prve Vlade Republike Hrvatske. Postojalo je relativno kratko, da bo potom poslove iz tog resora obavljalo Ministarstvo vanjskih poslova te Hrvatska matica iseljenika. Dolaskom Vlade Zorana Milanovića ponovno se počeo rješavati taj proble, gdje je novosnovani Državni ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske trebao biti zamjena za ministarstvo iseljeništva ili ministarstvo za Hrvate izvan Hrvatske.
Nažalost, taj Državni ured od početka je imao otežavajuću okolnost, jer su u njemu mjesto našli mnogi “suvišni i ranije uhljebljeni” kadrovi iz Ministarstva vanjskih poslova. U takvim okolnostima i s tolikim brojem suvišnih kadrova, teško je bilo očekivati kako će taj Državni ured biti nadomjestak za ukinuto Ministarstvo iseljeništva. Iako je briga za Hrvate izvan Hrvatske bila veća nego u vrijeme HDZ-a, što se trudio pokazati i sam Milanović odlascima u Mostar a ne Sarajevo kad je to bilo najpotrebnije, nije obnovio ministarstvo iseljeništva niti je Državni ured to stvarno postao..
Sada se to ministarstvo vraća na način da se prikriva imenom useljeništva i demografske obnove. u, Navodno su oko toga složni i MOST i dijelovi Domoljubne koalicije. To podržavaju i neki ugledni Hrvati izvan Hrvatske, kao i oni iz Hrvatske, koji imaju vezu sa iseljeništvom. Među njima je i novoizabrani saborski zastupnik general Željko Glasnović, koji bi po mišljenjima mnogih bio idealan ministar tog ministarstva, bez obzira kako se zvalo. Ipak, odluka će biti na novom mandataru, koji također dolazi iz iseljeništva.
Ono što se zna, a na temelju prosudbi hrvatskih diplomatskih misija i konzularnih ureda u svijetu, hrvatskih katoličkih misija, popisa stanovništva zemalja u kojima žive iseljeni Hrvati i njihovi potomci, te na temelju samih procjena hrvatskih zajednica u pojedinim zemljama, smatra se da danas u svijetu živi oko 3.000.000 iseljenih Hrvata i njihovih potomaka. To, i činjenica da su Hrvati u Bosni i Hercegovini dio nedjeljivog hrvatskog nacionalnog korpusa o kojoj Republika Hrvatska ima ustavnu obvezu voditi posebnu brigu, nužno zahtijeva ponovnu uspostavu ministarstva koje bi brinulo o hrvatskom iseljeništvu i Hrvatima izvan Hrvatske.
Mnogi su i ranije, za vrijeme HDZ-ove vlasti, zatvarali oči pred problemom nebrige RH prema Hrvatima izvan domovine. Valja se prisjetiti kako je najveći udarac Hrvatima izvan Hrvatske zadala HDZ-ova Vlada, kako ona Ive Sanadera tako i Jadranke Kosor. Oni su podjelili HDZ, kao stožernu stranku Hrvata u BiH, te su kasnije u dogovoru sa tada oporbenim SDP-om i po diktatu koalicijskog partnera HDZ- Milorada Pupovca, promjenila Ustav i Izborni zakon kojim su birači XI. izborne jedinice, uvođenjem fiksne kvote od tri zastupnika, stavljeni u potpuno podređen položaj. Zbog tog dogovora danas imamo situaciju da glas 66 Hrvata iz XI. izborne jedinice vrijedi kao jedan glas pripadnika Češke ili Slovačke manjine u RH!
Ukoliko nova Vlada ne otkloni tu diskriminaciju, mogao bi je otkloniti Europski sud za ljudska prava na temelju članak 21. Međunarodne konvencije o ljudskim pravima (Povelja Ujedinjenih naroda). Ovo je jedan od problema, ali zasigurno ne i najveći. Znatno veći problem jest – uz pitanja vezana za Hrvate u BiH – egzodus mladih, obrazovanih i radno sposobnih Hrvata.
Svedoci smo trećem povijesnom zastrašujućem egzodusu Hrvata u inozemstvo. Na to službena Hrvatska mora reagirati i najprije zaustaviti iseljevanje a potom pokušati raditi na stvaranju uvjeta za povratak iseljenih Hrvata. Prvi korak bi mogao biti osnivanje odgovarajućeg ministarstva koje bi brinulo o hrvatskim iseljenicima, o natalitetnoj problematici i povratku populacije modernih Gastarbeitera koji su otišli iz Hrvatske.
Ivan Lozo / Köln
