Hrvatska je mala država, ali ima jako puno kulturoloških i tradicijskih raznolikosti u pojedinim krajevima, odnosno županijama. No, jedno je jedinstveno i to nas povezuje: ljubav prema običajima koje prenosimo s koljena na koljeno, mir i ozračje u blagdansko vrijeme i zajedništvo s obitelji i dragim ljudima. Naravno, ne smijemo zaboraviti veliko srce u nas Hrvata gdje god se nalazili – u domovini ili bilo kojem kutku svijeta.
Osobno, blagdani u meni bude neku sjetu i želju da svojoj obitelji priredim i naš dom ispunim onim ozračjem mira i gotovo svečane, tihe atmosfere, mirisima, spokojstvom i ljubavlju koje nosim u srcu još iz vremena djetinjstva.
Uvijek sam se trudila, pogotovo u početku osnutka obitelji i odlaskom iz roditeljske kuće da neću moći učiniti ono što je moja majka, činilo mi se, s lakoćom uspijevala. I dan danas mi se nekako čini da su mirisi moga djetinjstva bili drukčiji u blagdansko vrijeme, da je to moja majka bolje činila… Ali, shvaćam… To je sjeta u tim trenucima koja čuči u svima nama prisjećajući se doma, dragih ljudi, roditelja koji mnogi od nas nemaju ili su udaljeni stotinama kilometara.
Također sam shvatila da dom i mirise doma stvaramo sami – zajedništvom, ljubavlju, sjećanjem na davno izgubljene ljude i što je također jedinstveno u nas Hrvata: veliko i toplo srce spremno pomoći potrebitima, a isto tako što je jako važno – prenositi kulturu tradicije i običaja kako najbolje znamo i umijemo na svoju djecu. Naravno, nadajući se da će oni to isto učiniti svojoj djeci.
I tako, dok se sa sjetom sjećam svoga djetinjstva i djevojačkih dana, prisjetih se što smo činili da bismo uljepšali blagdanske dane, kad je obitelj za stolom, svatko sa sobom, a opet svi zajedno sretni što je imamo, što smo skupa, i naravno, što imamo prepun stol kojekakvih domaćih delicija što su spremale naše mame i bake.
Pritom ne smijemo zaboraviti ni onu priču Hansa Christiana Andersena „Djevojčica sa šibicama“… jer, možda baš tada dok smo mi za prepunim stolom, u toplini doma, sretni i nasmijani, kroz prozor viri ili iz neke klupe u parku razmišlja na hladnoći, također sa sjetom, ali nemogućnošću, netko tko je sam, nema ni kuće ni kućišta, ni gutljaj tople domaće juhe s domaćim rezancima. Isto tako, možda u toplini doma ali potpuno sami žive ljudi koji su usamljeni, koje je obitelj „zaboravila“… No, isto tako, kao svi mi imaju sjećanje, a sjećanje i uspomene nam pomažu da prebrodimo i najteže trenutke kad mislimo da više ne možemo. Jer, uspomene i sjećanje su poput amortizera udaraca.
Možda sam oduljila sa svojom pričom, no vjerujem da u svakom od nas takve stvari čuče u nekom kutku i baš u nekim trenucima poput Božića i Silvestrova izađu na površinu.
Fenix-magazin/IM/Ljiljana Bedeniković
