Toni Budić iz Wiesbadena je iz Hrvatske otišao davne 1965. godine. U intervjuu kojeg je dao Matici 1989.godine, a kojeg je nedavno prenijela i Moja Hrvatska je govorio o 24 godine svog novog života.
Intervju je star punih 27 godina, ali zapravo kroz ovo vrijeme se gotovo ništa između iseljenika i domovine nije promijenilo. I novijm iseljenicima i onim prije dva tri desetljeća, sudbina je ista.
Evo što je Toni Budić rekao u tom intervju:
Znate, kad provedete izvan rodnog kraja po dvadeset i više godina, tada više niste privremeno zaposleni”, rekao je naš sugovornik koji je domovinu napustio 1965.
“A kroz to vrijeme izgubite i prijatelje u rodnom kraju, stare poznanike, i želite pronaći neko mjesto, nekakav dom gdje ćete moći govoriti o svojim problemima, želji da ostanete povezani sa svojim zavičajem, pa i o društvenim aktivnostima te planovima da ne izgubite svaki trag s domovinom.
Vrlo sam zadovoljan svojim poslom. Radim u Ministarstvu financija za pokrajinu Essen u Wiesbadenu, i to kao jedini stranac. No, u Njemačkoj, ako dobro radite, vrlo ste cijenjeni, bez obzira odakle ste. Uvjeti rada i plaće izjednačeni su s domaćim radnicima. Imam osamsatno radno vrijeme, s pola sata odmora, kao i mogućnost ako izostanem s posla, recimo dva, tri sata, da drugog dana to nadoknadim… Godišnji odmor traje 30 dana, a uz to još dva dana nagradnog dopusta. Imam pravo u slučaju ženidbe, selidbe ili smrtnog slučaja koristiti dva slobodna dana.
Eto, uskoro se ženim s našom Slavonkom, nakon, ne baš uspjelog braka s jednom Njemicom. Znate, mi ‘svoji’ se bolje razumijemo, a pogotovo kada smo kao što je to naš slučaj oboje Slavonci pa ćemo imati i zajedničku želju da što češće dolazimo u posjet svom rodnom kraju.
Imamo i dvoje djece iz ranijih brakova, sina i kćer. Oni su se rodili u Njemačkoj, tamo odrasli i tamo se školuju. Odgajani su dvojezično, no, ipak, bolje govore njemački. Vole posjećivati ovu zemlju, ovdje provoditi svoje praznike, ali nemojmo se zavaravati, oni ipak Njemačku osjećaju svojom kućom. Dakle, naša djeca su integrirana u njemačko društvo, ali ne i asimilirana, što treba razlikovati, jer to nije isto.
Među strancima u Wiesbadenu ima oko 2200 naših i to upravo mnogo nas iz Hrvatske. Svjesni smo da naš boravak tamo više nije privremen”.
Fenix-magazin/MD/Ivan Ril/Moja Hrvatska
