I ove 2025. godine 20. travnja dok se sunce pojavljivalo na horizontu prosipajući svoj crvenkasti sjaj, milijarde kršćana dočekalo je svoj najsvetiji dan u godini Uskrs.
Za Fenix-magazin piše: Tonćo Ladan
Od svih vjerskih blagdana koji postoje u kršćanstvu, ni jedan se ne smatra važnijim od ovog proljetnog blagdana. Vjernici su tog dana slavili pobjedu života nad smrću. Slavili su Kristovo uskrsnuće kojim je on pobijedio smrt, utemeljivši vjeru svih svojih sljedbenika u uskrsnuće.
U starom gradu Jeruzalemu obavljena je serija procesija. Na Veliki petak tisuće obožavatelja kretalo se Isusovim stopama. Neki su puzali skoro kilometar na koljenima. Svi se kreču sa željom da posjete Sveti grob, mjesto gdje je sahranjen Isus. Jeruzalem je važan za kršćane jer tamo je Isus proveo posljednje dane svoje službe. U Jeruzalemu se odvijala Posljednja večera, raspeće i uskrsnuće. U Vatikanu na Trgu svetog Petra, papa Franjo nije održao misu ali se pojavio nakratko na balkonu bazilike, samo dan prije svoje smrti, da bih dao svoj uskršnji blagoslov.
Sve ovo pokazuje da je Uskrs za mnoge jako svečana prilika, vrijeme za molitvu, masovna okupljanja i hodočašća na sveta mjesta. Pored toga ovi događaji pokazuju da se blagdan Uskrs s pravom smatra središtem kršćanske vjere.
No uvijek ostaje otvoreno pitanje koliko se ovaj događaj iz prošlosti u potpunosti razumije? Koliko je onih koji razumiju njegov smisao i svrhu kojom predstavlja središnju točku čitave ljudske civilizacije?
Takva razmišljanja dolaze u neprekidnim valovima svijesti, pogotovu kad umre čovjek poput pape Franje. Uz sva pitanja dolazi i to da li smo ovdje na Zemlji planeti kao ljudska bića samo za to da se rodimo, odrastemo i umremo? Bez obzira na naš proživljeni život, uspjehe, neuspjehe, sreću, tugu, vjeru ili ateizam. Kraj je svima isti. Smrt. Da li je doista tako ili postoji dublji smisao ljudskog života koji se ne završava smrću, na što nas nepobitno podsjeća naša ljudska prošlost.
Što je prošlost?
Prošlost je vrijeme koje je prošlo. Sve što se dogodilo jučer, prošle godine, prije 10 godina ili 2000 godina pripada prošlosti. Prošlost je, bez obzira na broj događaja koji u njoj prebivaju, prepuna pouka za nas koji živimo u sadašnjosti. Prošlosti je najveća odlika u njenoj nepromjenjivosti, ipak ljudi joj mogu pristupiti sa nadom ili bez nade u bolju budućnost.
Bez nade će joj pristupiti ako se osvrću na sve ono što je stoljećima pratilo naš ljudski rod odvojen od Boga. Odvojenost od Boga stvarala je krvavu prošlost ispunjenu različitim razaranjima koja su se neprestano ponavljala i koja se ponavljaju, donoseći ljudima patnje i smrt. Iz takve prošlosti teško je pronaći nadu za bolju budućnost.
Na takvu prošlost se ne treba osvrtati jer su je stvarali ljudi u svojoj grešnosti, misleći da imaju pravo da vladaju drugim ljudima određujući im budućnost, koja se uvijek na kraju pokazala katastrofalnom. Onako kako je zapisano u Propovjedniku 8:9 „Sve ovo vidjeh pazeći na sve što se čini pod suncem, kad čovjek vlada nad čovjekom na njegovu nesreću.“
Na nesreću ili zlo njegovo, uslijed čega dolazi do zavisti, mržnje, boli i mnogih krvoprolića. Za razliku od takve prošlosti postoji i ona Božanska. Ona pripada Bogu. Samo Bog ima bezgrešnu prošlost, nevinu i čistu. Osvrtanje na takvu prošlost izgrađuje osnovu bolje budućnosti za sve ljude ovog svijeta.
Božanska prošlost, uvid u sretnu budućnost.
Nepristran istraživač Božanske prošlosti koju je on objavio ljudima u Svetom Pismu ili Bibliji može lako da uoči pouke koje ona pruža. Poučna prošlost u vidu jedne savršene cjeline koja može zadovoljiti potrebe ljudi u svim životnim prilikama, dajući im sigurnu osnovu u bolju budućnost. Povjerovati u Božju budućnost ne znači ući u počinak mirnih dana bez nevolje i problema. To znači uči u uvjerenje iščekivanja vremena, gdje ćemo gledati ostvarenje Božjeg plana za nas ljude. Danas iako hodamo kroz tamu ljudskog života mi možemo vidjeti obrise tog blagostanja slaveći i razumijevajući blagdan kao što je Uskrs. Možemo se uvjeriti u Božju ljubav u Isusovim riječima zapisanim u Evanđelju po Ivanu 3:16-18 „16 Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođena da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. 17 Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. 18 Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.“
Iz ovih Isusovih riječi jasno proizlazi da je Bog toliko ljubio ljude da je dao svog Jedinorođenog sina Isusa Krista, kao otkupnu žrtvu, da bi mi kroz svoju vjeru u tu Božju pripremu spasenja, mogli biti oslobođeni grijeha i smrti. Da bi mogli dobiti vječni život. Pored tog jasno je kazano ako netko ne vjeruje ili odbija tu Božju pripremu, sam sebe je osudio. Koliko ima takvih? Što vidimo oko sebe? Kako ljudi grade i na čemu svoj život?
Materijalizam, pohlepa, sebičnost, pomanjkanje ljubavi, isticanje nadmoći. Vjera u snagu naoružanja. Sve to oblikuje način razmišljanja u međusobnom ophođenju koje neminovno vodi u ponavljanje povijesti ispunjene nejedinstvom, ratovima, komercijalnoj pohlepi, tlačenju i zločinu.
Božja ljubav prema ljudima otvorila je put prema oslobođenju od tih ljudskih želja i njihovih loših posljedica, uključujući i samu smrt. Kako je rekao Isus u Ivanu 11:25-26 „25 Reče joj Isus: »Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. 26 I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?«“
Vjeruješ li u ovo? Kako glasi naš odgovor? Nije lako povjerovati ako gledaš ljude oko sebe ali ako gledaš na Božju prošlost to je stvarnost, koja je svaki dan sve bliža. Da nema te stvarnosti; svi mi smo svjesni, da ljudska stremljenja vode ovaj svijet u uništenje. Zašto razmišljati o tome? Kad možemo razmišljati o ovim Isusovim riječima.
Nesumnjivo bi svatko volio vjerovati u Isusove riječi. Razmišljati bezbrižno o budućnosti u kojoj nema materijalnih ni zdravstveni problema u kojoj čak nema ni smrti. Razmišljati i vjerovati da se ovaj život ne završava smrću, nego da postoji uskrsnuće kao veliki Božji dar svakom onom tko vjeruje.
Tu vjeru je najbolje izrazio apostol Pavao očevidac tog događaja u 1 poslanici Korinćanima 15:3-8 „3 Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; 4 bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; 5 ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. 6 Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. 7 Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. 8 Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni.“
Ovdje Pavao pored sebe nabraja mnoge očevidce Isusovog uskrsnuća, govoreći ne samo da je Krist umro i uskrsnuo, nego objašnjava i zašto je umro i uskrsnuo. Umro je za naše grijehe ili radi našeg opravdanja kako je rekao u poslanici Rimljanima 4:25 „25 koji je predan za opačine naše i uskrišen radi našeg opravdanja.“
Danas ljude kad odlučuju o vjeri najviše muči njihov unutarnji nemir srca, rastegnut između ljudskog dostignuća i Božje prošlosti. U tom nemiru neodlučnosti nijedan čovjek ne može naći potpuno smirenje jer ne razumije enigmu neuhvatljiva života. Pred njim se ukazuje život sa svojom privlačnošću stvoren ljudskim umom ali ga muči svojom tajnovitošću i zagonetnošću. Bez obzira na sva dostignuća on se pita, zašto čovjek dolazi na zemlju s plačem i s plačem odlazi u nju? To je činjenica u kojoj nitko ne pronalazi radost i svako na svoj način traži odgovor a on se može naći samo u Božanskoj prošlosti uokviren sretnom budućnošću.
Fenix-magazin/MMD/Tonćo Ladan
