„Kad umrem, pokopajte me sred prostranih stepa, oko mene da se širi Ukrajina lijepa, da iz groba mogu gledati livade i polja i slušati bučni Dnjepar koliko me volja.“ Taras Ševčenko
Piše Tonćo Ladan
Taras Ševčenko ukrajinski pjesnik, ostavio je u nasljeđe našem oskudnome vremenu medijske propagande nešto iznimno, veličanstveno. Ostavio je u svojim pjesmama, spomenik kulture pisanja, kao iskazivanje mišljenja i osjećanja upućeno ljudima, da osjete bit istine onakve kakva jest. Danas smo kao nikad ranije izloženi manipulaciji stvaranja masovne svijesti o onome što je ispravno kao i o onome što nije. Manipulacija je najgora moguća riječ; jer služi za ispiranje nečiste savjesti i prebacivanje osobne odgovornosti za događaje kojim se uništavaju životi milijuna ljudi optužujući druge.
U doba kada ime Ukrajine ne silazi sa svjetskih medija, uz nažalost, dramatične događaje opstanka te zemlje u otporu ruskoj invaziji, iz pjesnikovih riječi saznajemo o kakvoj se Ukrajini zapravo radi. Lik njegove voljene Ukrajine, plodne zemlje koju je Bog darovao čovjeku da uživa u svom trudu pretvarajući je u raj na zemlji; kvari slika stvarnosti o kojoj on također govori, da je ona zapravo pakao na zemlji u kojem se Ukrajinac oduvijek pretvarao u roba tuđinca.
Mnogo patnje, borbe, ali i čežnje i nade je oblikovalo ovu zemlju u neprestanoj borbi svog vlastitog identiteta. Pjesnik govori kako je teško roditi se i živjeti ali i teško umrijeti u plodnim stepama voljene zemlje. Sve je to oblikovalo jedan čudan, prolaz ukrajinske povijesti u njenom narodu prepunom unutarnjih strahova, frustracija i kompleksa u kome je potreban izniman napor da se ostane čovjek, a još veći napor da se postane heroj koji brani i voli svoju zemlju.
Ukrajina u miru
Polovina Ukrajine je prekrivena plodnom, crnom zemljom stepe, koju Ukrajinci zovu čornozem, što znači ”zemlja crnica“. Takvo tlo, zajedno s umjerenom klimom, čini Ukrajinu jednim od najplodnijih poljoprivrednih područja na svijetu, na kojem raste šećerna repa, pšenica, ječam, kukuruz i druge kulture. Još od davnina Ukrajinu se naziva žitnicom Europe.
Ukrajina se u smjeru istok-zapad proteže otprilike 1 300 kilometara, a u smjeru sjever-jug 900 kilometara što je čini najvećom zemljom u Europi. Nalazi se u Istočnoj Europi, sjeverno od Crnog mora. Sjever Ukrajine krase mnoge šume. Na jugu se nalaze bogate i plodne nizine iza kojih se proteže prekrasno Krimsko gorje, a na zapadu se brežuljci penju prema strmim Karpatima, domu risova, medvjeda i bizona.
U Ukrajini 2022. živjelo je 38 milijuna stanovnika koji su skromni, gostoljubivi i vrijedni. Mnogi znaju i ukrajinski i ruski. U bogatoj kulturnoj riznici Ukrajine, tradicionalna kuhinja zauzima posebno mjesto kao nosilac identiteta i ogledalo duhovnosti naroda. Ukrajinska kulinarska tradicija, prožeta vjekovnim uticanjima različitih kultura, odražava se kroz jedinstvenu paletu ukusa, mirisa i boja. Ova kuhinja nije samo izvor zadovoljstva za čulo ukusa, već i svjedočanstvo o historiji, običajima, borbi i načinu života ukrajinskog naroda. Ono što možemo označiti kao najtipičnije jelo ukrajinske kuhinje jeste boršča (juha od cikle) i varenikij (kuhane knedle).
Turističke atrakcije mirnog života
Za ljubitelje životinjskog svijeta koji ih vole promatrati u prirodi, samo u Ukrajinu postoji mjesto gdje se mogu vidjeti krda divljih životinja kako se slobodno kreću i žive u miru, a potječu iz Afrike, Australije, Azije, Europe te Sjeverne i Južne Amerike. To mjesto je prirodni rezervat Askanija-Nova, koji se nalazi na jugu Ukrajine. Uz sami rezervat nalazi se i botanički vrt u kojem se nalaze drveća iz raznih dijelova svijete čija veličina iznosi oko 200 hektara.
Iz Simferopola grada u središtu poluotoka Krima počinje najduža trolejbusna linija na svijetu a završava u Jalti gradu ljetovalištu na južnoj obali poluotoka Krim, u podnožju Krimskih planina. Ovdje su živjeli mnogi aristokrati i poznati umjetnici, poput Čehova, Tolstoja i Čajkovskog.
Nezaobilazan i atraktivan za svakog turistu je posjet Odesi gradu katakombi čija površina iznosi 1700 kilometara. Katakombe su se počele kopati otprilike tridesetih godina 19. stoljeća. Budući da se Odesa tada brzo širila, bio je potreban jeftin i lako dostupan građevni materijal. Otkriveno je da se ispod grada nalaze bogate naslage laganoga, kvalitetnoga žućkastog vapnenca. Vađenje tog kamena postalo je unosan posao. Kako su rudari vadili kamen, tako su se stvarale katakombe.
Neki tuneli nalaze se na dubini većoj od 35 metara, a neki prolaze jedni iznad drugih jer su se kopali u više razina. U tunelima su pronađene novine i petrolejske lampe stare i preko stotinu godina. Ti predmeti koje desetljećima nitko nije dirnuo pripadali su davno zaboravljenim “stanarima” ogromnoga mračnog labirinta u podzemlju Odese.
Ovaj kratki prikaz završit ćemo prekrasnom izložbom cvijeća u Dolini narcisa, rezervatu prirode koji se nalazi nedaleko od grada Husta u zapadnoj Ukrajini. Tamo možete vidjeti velike livade na kojima raste divlji narcis. U dolini raste preko 400 vrsta biljaka, među kojima se najviše ističe bijeli narcis po kojem je dolina dobila ime. Ta lukovičasta biljka ima duge uske listove i zvonoliki vjenčić koji je okružen bijelim ili žućkastim laticama. Raste visoko u planinama. Obično se može naći na nadmorskoj visini od 1 100 do 2 000 metara. No Dolina narcisa nalazi se na nadmorskoj visini od 200 metara. To je najniža dolina u kojoj raste bijeli narcis. Izvanredna ljepota ove cvjetne doline podsjeća nas na to kako bi čitava Ukrajina izgledala da se gradi u miru bez rata.
Podjelu između Istoka i Zapada
Povijesno pamćenje pokazuju da oni koji ujedinjuju i stvaraju su heroji povijesti, suprotno njima oni koji razgrađuju i razaraju su aveti povijesti, oni koji su pasivni su samo objekti povijesti, oni koji izučavaju su promatrači. Sve četiri povijesne odlike su se odražavale ili se odražavaju u povijesti Ukrajine pokazujući da je u njenom vremenskom prolasku prati neko praiskonsko prokletstvo koje joj ne dozvoljava da zauzme mjesto na svjetskoj pozornici koje joj pripada kao i njenom narodu.
Rijeka Dnjepar u zemljopisom smislu dijeli Ukrajinu na desnu i lijevu stranu pa su se i u povijesnoj terminologiji ustalili nazivi Pravoberežna (desnoobalni) i Livoberežna (lijevoobalni) Ukrajina. Desnoobalna Ukrajina, koja se proteže zapadno od Dnjepra, tijekom povijesti se suočavala i imala doticaj sa zapadnim susjedima poput Poljske, Mađarske i nekih drugih europskih zemalja, dok je na istoku komunikacijski prostor bio obilježen tatarskim, a zatim i moskovskim, odnosno ruskim etničkim skupinama, državnim tvorevinama i političkim formacijama.
Nakon stjecanja nezavisnosti 1991. godine zapadni regioni Ukrajine postali su centar nacionalnog demokratskog pokreta i postali kapija Europe. Nasuprot tome istočni dio postaje periferija, etnička mješavina, ruskog govornog područja, u mnogo čemu pokazujući da su istočni Ukrajinci sovjetizirani, izgubili osjećaj nacionalnog identiteta. Takva činjenica da Ukrajinci na Zapadu prvenstveno govore ukrajinski, a na Istoku prvenstveno govore ruski, pojačavala je sliku podjele.
Još jedan fenomen koji je pogoršavao podjelu između Istoka i Zapada bila je sve veća politizacija tenzija između suprotstavljenih crkava u zemlji. Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovska patrijaršija i Pravoslavna crkva Ukrajine. Moskovska patrijaršija je pod jurisdikcijom Ruske pravoslavne crkve i otvoreno pruža podršku Putinovom režimu. S druge strane Pravoslavna crkva Ukrajine bori se protiv tog režima ne priznajući nadležnost Moskovske patrijaršije, ukazujući na svoju samostalnost. Svugdje u svijetu činjenice pokazuju da je religija ta koja daje posebno nasilnu komponentu svakom ratnom sukobu pa nije izostala ni u Ukrajini.
Naravno ne smijemo zaboraviti da su Ukrajinci koji govore ruski i Rusi istočne Ukrajine politički bili lojalni ukrajinskoj državi, ali mnogi od njih nisu bili voljni da prihvate nametanje ukrajinskog kulturnog identiteta zasnovanog na kombinaciji etno-lingvističkih kriterija i antiruskih osjećaja odnosno alternativu između dvije kulture: “europske Ukrajine” i “azijske Rusije”.
Putinova strategija
Sve ove podjele iskoristila je Putinova propagandna mašinerija u pripremama za okupaciju u izjavama poput „Ukrajina čak nije ni država“; „Ukrajinci i Rusi su isti narod“; „a Rusija je nakon odcjepljenja Ukrajine postala najveća podijeljena nacija na svijetu“. Propagiralo se da su snage zapada, te koje žele da unište istočnoslavensko pravoslavno jedinstvo i podjele područje koje karakterizira zajednička kultura i jezik, u ime novog svjetskog poretka.
Govorilo se neprestano putem svih medija, da ako dođe do rata za njega će biti kriv ukrajinski nacionalizam u tradicionalno antiruskoj varijanti. Zahvaljujući toj agresivnoj propagandi u istočnoj Ukrajini pitanje tko smo mi, zamijenjeno je pitanjem na čijoj smo strani? Sve te okolnosti utrle su put ruskoj vojnoj agresiji, kao i genocidnoj politici usmjerenoj prema lojalnim Ukrajincima.
Rat
Dana 24. veljače 2022. Rusija je pokrenula invaziju na Ukrajinu započevši najveći rat na europskom tlu od Drugog svjetskog rata. Životi svih Ukrajinaca promijenili su se zauvijek, stradali su i stradaju brojni ljudski životi a broj izbjegli je dostigao vrtoglavih sedam milijuna. Uništava se sva infrastruktura, brojne kulturne i povijesne znamenitosti civilni objekti škole, medicinske ustanove, sve postaje zgarište Ukrajine, sa samo jednim ciljem da se zatre historija slavne Ukrajine. U toj okupaciji nema pošteđenih nema milosti samo oganj, mač, krv i suze. Hrabre obrane Ukrajinaca prevazilaze sve vojne taktike i očekivanja od brojno nadmoćnijeg neprijatelja. Ukrajina ne može izgubiti rat. Onaj koji se brani na svojoj teritoriju ne može ga izgubiti.
Kozačka prošlost u vojnom moralu Ukrajinaca
Ukrajinski kozaci su pojam koji označava pripadnike slavenskih vojničkih skupina, ukrajinske etničke pripadnosti, koji se krajem 15. stoljeća iz sjeverozapadnih ukrajinskih krajeva sele na stepske prostore južne Ukrajine. Razlikovali od svih drugih kozaka u Ruskom Carstvu zato što su teško prihvaćali apsolutni autoritet moskovskog cara, često zagovarajući neovisnost vlastite ukrajinske države, te su s toga imali posebne privilegije i specifičnu ukrajinsku autonomiju sve do 18. stoljeća. Vojnička kultura ukrajinskih kozaka snažno se odrazila na nacionalnu kulturu Ukrajinaca sve do danas, te se kozaci često promatraju kao ponosni čuvari ukrajinskog ratnog ponosa i predstavljaju simbol ukrajinske neovisnosti kako u prošlosti tako i danas.
Tu je i pitanje morala, koje je nemoguće kvantificirati, ali je presudno u ratu. Za razliku od Rusa, Ukrajinci brane svoju domovinu od osvajača i znaju da bi gubitak rata mogao dovesti do gubitka njihove države. Zbog toga ukrajinske trupe imaju mnogo veću odlučnost, što su demonstrirali hrabrim otporom nemilosrdnim ruskim napadima.
Na početku agresije pesimizam o šansama Ukrajine nije bio nerazuman jer Rusija je imala golemu nadmoć u broju vojnika te u količini i kvaliteti naoružanja. Ali, danas mnoge stvari izgledaju drugačije i ukrajinski put do pobjede je isklesan. Neće to biti pobjeda kakvu priželjkuje Kijev ali neće biti ni poraz kakav želi Moskva.
Od svih riječi danas za svakog Ukrajinca je najveća riječ sloboda za nju žive i umiru dok plavim nebom iznad Ukrajine plove riječi Tarasa Ševčenka: „ Ne za Ukrajinu, Za krvnika njena trebalo je proliti Krv dobru, nevinu. Trebalo je ispit Sav moskovski otrov iz moskovske čaše. Prijatelju dobri i nezaboravni! Poleti što brže Ukrajini slavnoj, Iznad svih obala leti s kozacima, Mogile u stepi raskrivene gledaj I suzama gorkim plači s kozacima, Pa mene uznika dočekaj.“
Fenix-magazin/MMD/Tonćo Ladan
