„Tri livade, tri livade, nigdje lada nema. Samo jedna, samo jedna, ruža kalemljena i tu ružu i tu ružu dragi kalemio, kalemio, kalemio, dok je vojnik bio,,“ Narodna pjesma
Piše: Tonćo Ladan:
– Moj Luka je imao 18 godina kada je postao žrtva maloljetničkog nasilja. Vraćao se s jednog rok koncerta, 12. 6. 2008. godine, nije bilo čak ni kasno, oko jedan poslije ponoći. Na autobusnoj stanici su ga ubili zato što im je bilo dosadno, kako je ubojica izjavio. To je najstrašnija rečenica koju sam čula”, priča majka Luke Ritza, zagrebačkog maturanta kojeg su zbog mobitela i tri kune pretukli maloljetni nasilnici, od 16 do 18 godina, umro je 12 dana kasnije, od posljedica ozljeda.
-Azra Mujkić, majka jedanaestogodišnjeg Haruna Mujkića koji je smrtno stradao za vrijeme velikog odmora u Osnovnoj školi “Musa Ćazim Ćatić” u Zenici 18. septembra 2014. godine govori kako je ogorčena na istoimenu školu, Pedagoški zavod Zeničko-dobojskog kantona, Ministarstvo za obrazovanje, nauku, kulturu i sport Zeničko-dobojskog kantona, te na tužitiljstvo koje nikad nije pokrenulo postupak vezan za taj slučaj. Škola je Harunovu smrt okarakterizirala kao “nesretan slučaj” i “tragičan događaj”, a prema riječima Azre, dječak zbog koga je Harun stradao je prethodno zlostavljao Haruna, što je učiteljica znala.
-Novi slučaj vršnjačkog nasilja zabilježen je u Novom Sadu. Naime, učenik sedmog razreda Osnovne škole Ivan Gundulić pretučen je ispred te škole u novosadskom naselju Podbara. Dečak je napadnut po završetku sata kada ga je ispred škole pričekala grupa od sedam mladića s fantomkama, od kojih su, prema svedočenju majke, šestorica srednjoškolci, a jedan je 13-godišnjak koji sa napadnutim dečakom ide u razred.
Tri slučaja u tri različite zemlje s prostora jugoistoka Europe već dugi niz godina doživljavaju takve šokantne događaje.
Ti događaji su nekada davno bili okarakterizirani kao usamljeni slučajevi, ali već dugi niz godina nitko ne može reći da su to samo izolirani slučajevi jer nasilje među mladima je veliki problem u državama koje su se nekad mogle pohvaliti uzornom mladošću. Možda se iz tog razloga nije posvetilo dovoljno pozornosti da bi se ispitao detaljni uzrok takvog nasilničkog ponašanja kod mladih ljudi. Pored toga ovi događaji su bili jasan pokazatelj da je mladima kako tad, tako i danas potrebna pomoć. Međutim pomoć i ako je iskazivana bila je i ostala nedovoljna. Rezultat takvog površnog odnosa dostigao je svoj vrhunac u Srbiji, mada se mogao dogoditi u bilo kojoj drugoj susjednoj zemlji.
Srbija
Trinaestogodišnji učenik došavši u osnovnu školu “Vladislav Ribnikar” u Beogradu umjesto stjecanja neophodnog obrazovanje kojim se priprema za život ubio je devet osoba. Osam svojih školskih kolega i zaštitara škole, dok su šestero djece i nastavnica ranjeni u tom neobjašnjivom dječjem činu. Pucnjava se dogodila tijekom sata povijesti.
Dva dana kasnije Uroš Blažić (21) ubio je osam osoba, a ranio najmanje 15, u masakru u okolini Mladenovca, drugom zločinu koji je šokiralo Srbiju za manje od 48 sati. Napadač je svoj krvavi pir počinio u srijedu između 23 sata i ponoći u trouglu sela Malo Orašje, u općini Smederevo i Dubona i Šepšin, u općini Mladenovac. Zatim je sjeo u automobil i krenuo ka selu Dubona, u općini Mladenovac, desetak kilometar južno do Orašja. Tamo je, nakon svađe u školskom dvorištu ubio 20-godišnjeg policajca Milana Panića, njegovu sestru i još jednog mladića.
Uloga plaćeničkih skrbnika
Nakon ovih stravičnih događaja krenula je medijska srbijanska kampanja (mogla je biti i neka druga) sa svojim špekulacijama bez imalo ljudskog, profesionalnog i moralnog osjećaja, svaljujući isključivo krivicu na trinaestogodišnjeg dječaka i onog nešto starijeg od dvadeset i jedne godine. Glavno je bilo uvjeriti građane da ni jedan državni sistem nije zakazao nego da su to počinili bolesni monstrumi u jednom stabilnom društvu.
Izvještavalo se o svemu i svačemu; a tuga, zgražanje i tolike boli, ostavljene su po strani kao i toliko mnogo puta u suvremenim društvenim sistemima.
Život ide dalje, tugu i smrt tolike djece prekrit će vrijeme zaborava, a vodeći politički vrh organizirat će mitinge kojima će nastojati pokazati svoju snagu i privrženost narodu i naroda prema vrhu. Novim starim putem do sljedećeg strašnog događaja u nekoj drugoj školi u nekom drugom gradu s istim sistemom. Pa Bože moj, svaka vlast ima svoje bogataše i svoje robijaše.
Pitanja?
Kako je moguće da u jednom zdravom društvenom sustavu, tako se naglašava, vladajuće strukture uvjeravaju da dijete od svojih 13 godina naoružano pištoljem, kao da ide u igru, uđe u školu i počne ubijati svoje školske prijatelje. Kakav strašan motiv je morao imati taj dječak u svom dječjem mozgu da je počinio takav zločin? Je li to bilo pomračenje uma, produkt zlostavljanja ili sukob unutar obitelji i unutar škole?
Kako je moguće da mladić od 21 godine nakon obične rasprave ode do svog doma uzme kalašnjikov, kao da uzima loptu za igru, i počne ubijati. Kako je to sve moguće u sistemu blagostanja?
Naravno to su teme o kojima su počeli da špekuliraju mediji kao i psiholozi. Dvije grane društvenog života koje su pokazale svoju istinitu vjerodostojnost u vremenu korone. Isti ljudi koji su nas sa TV ekrana bezobzirno lagali, zatvarali u kućne pritvore, nanoseći svojim lažima emocionalne i psihičke tegobe svima, a pogotovo mladim ljudima.
Brzo se prešlo preko spoznaje da ta dugoročna samoizolacija kao i druge preventivne mjere su bile stresne za većinu ljudi. Zaboravilo se i prešlo preko spoznaje da upravo taj stres ima negativne posljedice na tjelesno i mentalno zdravlje ljudi. Zaboravilo se da je u toj istoj Srbiji policija oružjem prisiljavala ljude da slijede medijska i ljekarska upute.
Kolike su razlike bile u zemljama okruženja to neka svako odgovori sam za sebe? Kako je moguće da se sve to lako zaboravi?
Odgovori: Obrazovanje
Obrazovanje uključuje učenje određenih vještina ili generalnog znanja, dobrog rezoniranja i mudrosti; u stvari to je proces promjene ličnosti u željenom pravcu usvajanjem različitih sadržaja u zavisnosti od uzrasta i potreba pojedinca. Isto tako to je proces u kojem društvo prenosi akumulirana znanja, vještine i vrijednosti s generacije na generaciju.
Najvažnija obrazovna institucija obrazovnog karaktera je škola. Pojam škola je grčka riječ koja doslovno znači slobodno vrijeme ili rekreacija. Uravnoteženo školsko obrazovanje treba nam pomoći da dobro čitamo, da čitko pišemo, da se mentalno i moralno razvijamo i da steknemo praktičnu obuku potrebnu za svakodnevni život.
U starim društvima obrazovanje je bilo dostupno samo malom broju ljudi, onima koji su imali novca ili vremena. Vjerski dostojanstvenici su često bili jedine pismene grupe ljudi koje su koristile znanje za čitanje i tumačenje vjerskih tekstova.
Danas je obrazovanje kroz obrazovne školske sisteme dostupno svakom. Preko školovanja se oblikuje svijest i gledište pojedinca, kada su u pitanju procesi u društvu i sistem vlasti.
Obrazovanje je u stvari izraz društvenog sustava. Ono danas znači jednakost šansi koje otvara mogućnost mijenjanja položaja koje pojedinci stječu rođenjem ili nasljedstvom. Ono je osnova emancipacije čovjeka, veoma funkcionalan instrument preko koga se ostvaruje identitet pojedinca. Veoma je važno za društveni ugled, autoritet i moć.
To je skoro jedina individualna osobnost koja u praksi postaje zajednička vrijednost i korist cijele zajednice; jer je pojedinac tijekom svog školovanja naučio jasno razmišljati, analizirati činjenice, naučio je rješavati probleme, donositi i ostvariti korisne ideje. Ako se uvidi kakav propust nadležni u zdravom obrazovnom sistemu odmah reagiraju.
Tako na primjer Tehnološki institut u Massachusettsu SAD već dugi niz godina nudi svim svojim studentima besplatnu poduku o lijepim manirama.
Što je razlog tome?
Došlo se do zaključka da studenti nemaju stila, ne znaju se prikladno odijevati i ne znaju što su to lijepi maniri.
Poduka obuhvaća lijepo ponašanje za stolom, prikladno odijevanje, pristojno ponašanje, kulturno korištenje mobitela kao i način upoznavanja s nepoznatim ljudima. Studenti se poučavaju kako hodati, kako pristojno kihnuti, a podsjeća ih se putem poduke da je neformalan razgovor dijalog a ne saslušanje i na kraju koliko je važno reći hvala kad dobijete kompliment. Sve su to osnove pristojnog ponašanja potrebne u svakom aspektu života i doprinose potpunijem obrazovanju.
Balkanski maniri obrazovanja
U isto vrijeme kod balkanskih država cvijeta biznis lažnog obrazovanja, ispunjenog školskim centrima koje po principu tržnice prodaju diplome uz parolu „ da sam znao da je ovako lako završiti fakultet, završio bi i srednju školu“.
Virusna pandemija koja je recimo iza nas, uzburkala je sve razine vlasti i njihove poslušnike da urlaju svakog dana o opasnosti zaraze koja može uništiti društvo.
Zaraza lažnog obrazovanja ne uznemiruje nikog. Kad vi pustite u opticaj tisuće lažnih diploma i kad nositelji tih diploma uđu u društveni sustav, imate nerješiv problem, zarazu koja odnosi tisuće života, a unesrećuje milijune. Upravo se to događa u Srbiji u kojoj mjeri se događa u okruženju to su poznate stvari i njih posebno ne treba naglašavati niti im davati publicitet.
Zaraza koja se širi od ratova ’90-ih. U toj zarazi se širila militantna ideologija pojavnosti u kojoj su prije svega kriminalci glorificirani kao poželjni pozitivci kojima stoji sve na raspolaganju; da bi tu ulogu kasnije preuzeli TikTok i Instagram zvijezde raznih realiti šoua.
Škola kao institucija koja je mogla i mora planski, organizirano i sistematski djelovati u pravcu redukcije nasilja među svojim učenicima svojim nastavnim programom, gurnuta je u stranu, kao obaveza koju moraš proći zahvaljujući lažnim diplomama. Obrazovanje kao najvažnija karika društva postalo je ispunjeno najslabije plaćenim ljudima zainteresiranim samo kako da što prije napuste svoje radno mjesto. Tome dodajmo milijune siromašnih dobit ćemo sliku današnje Srbije i one neke druge ili treće zemlje.
Škola kao odraz društva
Budući da odražavaju društvo čiji su dio, škole nisu zaštićene od problema društva općenito. Socijalni problemi su se rapidno povećavali tijekom godina. Olako se prelazilo i prelazi preko alarmantnog nasilja u školama.
Povremene tučnjave koje su uključivale guranje i fizičke konflikte, zamijenjene su rutinskim pucanjem pištoljima i ubadanjem noževima. Oružje je postalo sve uobičajenije, napadi sve okrutniji, a djeca pribjegavaju nasilju sve brže i u sve ranijoj dobi.
Što će se učiniti nakon užasnih događaja?
Političari na vlasti će odraditi svoj posao. Povećat će se broj na brzinu stvoreni psihologa. Povećat će se broj na brzinu stvorenih policajaca. Proširit će se broj lažnih diploma. Učvrstit će se „balkanska“ kultura koja se zasniva na srozavanju pošteno stečenog zvanja u sveprisutnoj društvenoj pozicioniranosti lažnih zvanja i autoriteta.
Tri livade nigdje lada nema.
Ako tu livadu promatra pastir, on vidi lijepu sliku jednog umirujućeg krajolika. Tri prostrane livade bogate travom za njegove ovce. Njemu ne treba više da bi bio sretan. Uživa u miru i publici od svojih ovaca. On ne treba drugu publiku, on vidi sliku realnosti.
Političari trebaju birače, trebaju publiku, jer njihova publika su ljudi koje oni nastoje pretvoriti u ovce. Trebaju mu mitinzi. Oni ne žele svijet realnosti koji bi se uz malo truda mogao stvoriti. Taj realan svijet njima ne odgovara u mnoštvu stvorenih ovaca.
Fenix-magazin/SIM/Tonćo Ladan
