Kad su se za njima zatvorila crkvena vrata, svi osjetiše mir hlada crkvenih zidova. Crkva je pružala sve što duhovno oko može poželjeti.
Piše Tonćo Ladan
Trobrodna bazilika s dva niza stupova, korom i prezbiterijem. Na bočnim zidovima predstavljene su scene iz života Blažene Djevice Marije. Iznad trijumfalnog luka veliki lik Svetog Franje koji propovijeda okupljenom narodu. U kutovima su bili medaljoni slika svetaca. Prateći slobodni prostor dolazi se do figure razapetog Krista. Oko figure vlada potpuno odsustvo svjetlosti koje je poduprto motivom pomračenja sunca o čemu svjedoči tekst Evanđelja po Luki: I pomrča sunce i zavjese crkveni razdrije se na pola (Luka, glava 23, stih 45).
Na križu koji više lebdi jer mu se ne vidi oslonac, prikazano je mrtvo tijelo Kristovo. Na stranici križa iznad Kristove glave oslikana pločica s natpisom INRI. U slikama je prikazan i križni Isusov put koji završava velikom slikom monumentalne figure Krista i anđela koji svjedoče događaju Uzašašća. Blještava svjetlost koja isijava iza križa prožima se s formom i okuplja u zajedničke mase svjetlosti i sjene. Krist u mandorli jarke svjetlosti prikazan je na postamentu, u trenutku uzašašća na nebo.
Ovom događaju prisustvuju dva anđela, koja sjede na oblacima, lijevo i desno od postamenta. Jedan od njih (sa lijeve strane) pod djelovanjem božanske svjetlosti zaklanja lice, a drugi (desno) uzdiže ruku prema Kristu.
Krist se oslobađa tkanine kojom je bio pokriven nakon skidanja s križa, koja u vihoru razotkriva tijelo, zrelog rješenja anatomije. Sa stropa su visjeli upaljeni lusteri osvjetljavajući zlatan sjaj oltarskog obilježja raskošno odbijajući se od pozlaćenih rezbarija. Čitava unutarnjost crkve kao da je živjela životom vjere protkanim tim raskošnim svjetlom.
Prijelaz na katoličanstvo
Svečanost krštenja i pričesti obavljena je u nestvarnoj tišini, odišući samom crkvenom pobožnošću. Biskup se pojavio u pratnji još jednog svećenika te pristupio obredu krizme.
– Da li je dostojna da primi sakrament krizme? – upitao je Fabijana.
– Dostojna je.
Izgovorivši molitvu, Emini pročita navještaj njezina katoličkog života i završi riječima:
– Primi pečat Duha Svetoga.
Govoreći to prstom nauljenim posvećenim uljem Emini na čelo utisnu duhovni pečat katoličanstva.
– Amen – odgovori ona, zažarenih obraza.
Petar, poput većine svojih vršnjaka, u raskoraku obrazovanja i religije bio je neodređen u svojoj vjeri. Vjerovao je i nije vjerovao. Kućnim odgojem radovao je oca prateći ga na različita crkvena bogoslužja. Onim drugim, školskim, krstario je svijetom mladosti.
Sad kao obrazovan čovjek nije bio kadar povjerovati u ispravnost sveg ovog što prolazi Emina iako je dozvolio da ga uvjere vjerskom logikom. Opet, s druge strane povučen svojim korijenima kroz život ispunjen vjerom, nije mogao ni biti potpuno uvjeren u neispravnost samog obreda i to je na kraju prevagnulo da se prikloni toj Emininoj želji koju su drugi poput njegova oca s ozbiljnošću i poštovanjem prihvatili.
Osjetio je u sebi kako molitveni glasovi bude njegovo religijsko odrastanje te najednom osjeti snažno vjersko osjećanje. Ponesen vjerom njegov stav od pukog običaja pretvori se u vjerski te on ponijet drugim glasovima priključi svoj, sudjelujući u molitvi.
– Bože, smiluj se – govorio je biskup a oni su uzvraćali…
Duh Crkve
Pritisnuti svjetlom nebeskog nadahnuća, mirom ogromne dvorane osjetiše mir. Biskup završi svoju molitvu dotakavši Emininu glavu, prihvati joj ruke te im svima podari duh mira.
Vani na toplini sunca kao probuđeni osjetiše toplinu neke nove životne snage. Kao da su sa sobom ponijeli odsjaj crkvenog duha i nisu ga se željeli osloboditi ni u sunčanoj sjajnosti dana koji je tek započeo njihovu priču. Sva njihova razmišljanja u tom trenutku svela su se na jednu konstataciju, da crkvena ceremonija ma kako njoj prilazio, da u njezinu okružju htio ne htio, prihvatiš stvoreno strahopoštovanje koje svojim pečatom moći ti se utiskuje u razum i srce.
Tajanstvena je moć koja pokriva svojom snagom svakog vjernika i drži ga prikovanog uz sebe. Mnogo puta, razmišljao je Petar, kao primatelj sam osjećao snagu crkvene službe, ali nikad kao sad, kao promatrač u samom središtu te moći nisam osjetio ovakvo prosvjetljenje.
Zato se i pitao da li u svakom čovjeku postoji vjerski „alarm“ ili možda neka uspavana osobnost koju može da probudi da je privuče k sebi i podčini taj strahoviti misterij kojem unatoč svoj svjesnosti obrazovanja postaješ podložan u želji nečeg ljepšeg od svijeta u kojem se nalaziš. Okružen oreolom te moći ne čini ti se glupa i prosta sva ta ceremonija kao kad na nju gledaš izdaleka, bez želje za učešćem osim da je pobiješ svojim znanjem koje ti daju da bi je obezvrijedio kao nešto zaostalo. Pod tim duhovnim svjetlom, u tom izobilju nebeskog sjaja, pronalaziš puno toga u sebi što te navodi na pomisao da bi to trebao raščistiti.
Brižna nježnost
Obgrlivši Eminu, poljubi je pitajući se da li i ona osjeća isto što i on. Po izrazu njezina pogleda zaključi da osjeća, i ništa ne govoreći utisnu joj još jedan poljubac radosti. Bila mu je zahvalna na toj brižnoj nježnosti, davala joj je snagu da misli kako je crkvena ceremonija, prva stuba do njezina bračnog života, iza nje. Prošla je kroz to puna straha i zebnje. Puno toga nije razumjela, ali čuvstvo ljubavi prema njemu, zatim radosti što nije uslijedio niti jedan prekid koji je u svom strahu očekivala učvrstili su njezinu nadu.
Kao iskrenoj vjernici njoj taj novi odsjaj božanske moći nije bio nepoznat, bilo je kao kad na poznatu glazbu pjevaš nepoznate riječi koje oblijeću oko tvog uma dok ti srce gori poznatim plamenom.
Svojom iskrenošću ona je prihvatila taj novi poziv, no ipak se bojala da će sve odjednom rasprsnuti, da će se prekinuti i da ona neće biti kadra izdržati. Sad, kad je to iza nje, mogla je u svojim mislima razumjeti odslušano, osjećati radost. Sve ono što je proteklih mjeseci strašilo i mučilo pretvorilo se u sreću.
Bila je svjesna da se približava potpunom predanju, izrečenom prvi put kad su bili sami. Postala je dio njegovog života, odbacivši svoj već zacrtani cilj. Upustila se u novi, pun nepoznanica, straha i tjeskobe – samo je nada bila njezin stalni pratitelj. Bilo je prilika koje su je udaljavale kao i onih koje su je približavale njezinoj nadi. Ona je kroz svaku prolazila zaštićena onim što je vidjela u budućnosti. Živeći prividno svojim starim životom, tjerana obvezama, ponekad bi se zgrozila nad sobom, nad svojom glumom prema okruženju koje je voljela. Patila je zbog ljudi koji su joj bili sve na svijetu i njihove ljubavi koju su pokazivali prema njoj, voleći je sve više i više, kao da su predosjećali da odlazi.
Majka i otac
Majci bi uplakana pala u zagrljaj da bi ublažila neizgovoreni ukor. Ocu punom ljubavi prema njoj, tom nježnom biću koji će, to je bila sigurna, sve oprostiti jer neprestano misli samo o njoj i njezinoj sreći. Njemu je upućivala osmijehe radosti a on bi joj uzvraćao, te bi je prihvatio u svoj nespretni zagrljaj kao da je još uvijek njegova mala djevojčica. Nije bila dostojna takve ljubavi ni pozornosti – mislila je u tim trenucima.
Ta tiha patnja trajala bi sve dok ispred sebe ne bi ugledala svoju sliku nade. Kako bi živjela bez njega. Oni će preboljeti zbog ljubavi prema njoj, tješio bi je glas nade.
U velikom bolu rađa se i velika ljubav. Svjesna, bar tako je mislila, da će bol razočarenja vremenom uminuti a bol koji bi nastao da ga izgubi bi je ubio ili bi ga nosila kao majka dijete u utrobi, što bi bilo gore i od smrti. Sad je konačno sve iza nje. Sad za nju postoji samo ovaj čovjek uz kojeg obgrljena korača. Ništa na ovom svijetu ni izvan njega nije za nju više važno osim njih. Znala je i osjećala da i on misli i osjeća isto. Bilo im je ugodno toplo dok su se uspinjali pješačkom ulicom od crkve do općine……
Fenix-magazin/MMD/Tonćo Ladan
