Smjena na bojišnici……u prohladnoj izmaglici novog dana, sa kišom koja se nije umarala Petar je sa svojim vodom izvršio smjenu ljudstva na bojišnici. To se odvijalo tako brzo, dok su jedni neobrijani, zablaćeni, prljavi izlazili iz rovova, drugi su ulazili u njih. Nije bilo vremena za razgovor, jer ljudi koji napuštaju bojišnicu, misle samo na jedno, da što prije odu.
Piše: Tonćo Ladan
Otići to je značilo bar za njih, da danas imaju veće šanse za preživjeti. Jer dole u selu, padaju samo granate a ovdje pada sve. Dole oni imaju svoja skrovišta, gdje se zavlače sa svojim društvom, gdje se mogu opijati, u miru pušiti, čak mogu sanjariti o Boban ovim tenkovima, koji trebaju doći.
O tome kako će im Mate i neke elitne jedinice poslati iz Hrvatske, da im pomognu, da obrane ovu oazu hrvatstva, koja je u stvarnosti izgubljena ili bolje rečeno ostavljena, zaboravljena, ali u sanjarenju ona opstaje a s njom opstaju i oni, jer u tom snu svi stoje iza nje. Usporediti to sa onima koji ostaju na bojnom položaju, gdje su trnci od straha, isključivali svaku opuštenu kretnju bilo je nemoguće, kao što je nemoguće ne osjećati strah. Dole u selu, dole je bio spas, dole je bio život. Zato su uz koji ohrabrujući povik onim koji ostaju, brzo formirali stroj i gotovo trčeći krenuli ka selu, željni sna, alkohola i otupjelog mira.
Gledajući za njima Petar se osjećao posve smiren, mada mu je sva ta užurbanost izgledala tako ludo, tako beskrajno glupo, smiješno i primitivno. I nije sebe nikako mogao zamisliti, kao jednog od njih. A znao je da jest, takav si i ti govorio mu je neki unutarnji glas. A on nije htio biti takav, htio je biti izvan takvog stanja , takve situacije. Ali biti izvan, to je značilo mnogo više. To je značilo otići, napustiti ovo sveukupno sranje, a ti to ne možeš, ponavljao je glas poput šapata u njegovoj glavi. Ne, nije mogao otići i promatrati to sa strane, morao je biti tu, morao je biti jedan od njih.
Misao o ženi
Tiho opsovavši pođe nazad duž rovova, da još jednom obiđe sve, da vidi kako su se smjestili, da znaju da brine za njih, jer su bili njegovi, pripadali su njemu. On je brinuo za njih. Mirko visok šutljiv, sposoban ali nikad ne bi učinio ništa sam od sebe ako mu se ne kaže. Jozo bijaše lijen, debeo, volio je da ga drugi slušaju a istovremeno mrzio slušati druge i uvijek se žalio da mu nešto nedostaje. Igor mišićav i tvrd kao stijena, ustrajan, hrabar, izgledalo je kao da se ne umara, uslužan i voljan preuzeti svaki rizik. I tako dalje mislio je o njima ne mogući da ne osjeća stanovitu pretjeranu osjećajnost, izvana otvrdnu ali iznutra topivu i gotovo nježnu. U tom razmišljanju ga uhvati misao o ženi. – Marija – izgovori nečujno.
Istovremeno osjećajući kako se njegova osjećajnost, ona unutrašnja, usmjerava ka njoj, nedostižnoj i dalekoj. Bila je u Primoštenu u nekom hotelu za izbjeglice. Bože kako mi nedostaje, onako mirna i tiha, sa svojom vrelom putenosti, koju je potajno mrzila a njega je to uzbuđivalo.
U noći prije nego će otići vodili su ljubav. Bila je topla, draga i podatna, ali bez one njene putenosti. On ju je privinuo na svoja prsa a ona mu je milovala glavu nježno, kao da miluje dijete, a on ju je želio strastvenu; ali to se nije dogodilo te njihove posljednje noći, nije se moglo ni naslutiti. Njenu vrelu putenost nije osjetio.
Nakon što je svršio, pokušao je s njom razgovarati, ublažiti rastanak. No ona ga je zamolila da o tome ne pričaju jer je željela spavati. On je ipak nastavio. Tad je zaplakala – ne govori, molim te – rekla je. Kad je po njenom drhtanju shvatio da joj plač ne donosi olakšanje nježno joj podigao glavu. Suze su ostavljale dva jasna traga na njenom lijepom licu uplašenih očiju.
– Marija zar ne shvaćaš da je to nužno i privremeno i da ćemo vrlo brzo biti svi opet zajedno – govorio je uvjeravajući i sebe i nju.
– Ne želim sad o tome razgovarati – govorila je kroz plač – prenapeta sam , umorna i pospana, nemoj molim te.
– Dobro je, u redu razumio sam, samo nemoj plakati – govorio je milujući joj nježno ramena, upijajući miris njene kose, koja je bila rasuta po njegovim grudima i osjećajući drhtaje njenog golog tijela. Slika je bila tako stvarna da Petar, prisili oči da zatrepću.
Jednom dvaput, slika bračne postelje, polagano iščezne u mračnoj, mokroj tmini šume kojom se kretao. Stigavši do zadnjeg rova koji je pokrivao njegov vod Petar kratko porazgovara sa dvojicom koji su tu bili. Nakon toga nije bio siguran da li da se vrati, ponovo istim putem ili da ostane ovdje. Znao je da je ovaj dio linije opasniji i teži za obranu. Želio je da u slučaju napada, bude tu, uz momke kojim je potrebniji. S druge strane ne bi bilo loše, produžiti do Ivana jer kako izgleda Srbi će danas mirovati a Ivan je u stalnoj vezi sa komandom te bi se mogla čuti koja korisna informacija vezana za obranu.
Susret na stazi
Upravo u tom trenutku premišljanja ugleda Antona kako mu se približava tek naslućenom stazom u šumskom šipražju. Kad mu se Anton približio dovoljno blizu, Petar prvo zapazi divljački sjaj njegovih očiju, koje bješe okružila neka zla slutnja, koju nije mogao razbiti ni cerek, koji se također očitavao na Antonovom licu. Podigavši ruku sa iscerenim licem Anton izgovori – za dom.
Petar ne odgovori ali nije ni odvratio pogled. Osjećao je bijes, bio je uvjeren da mu se to vidi na licu. Pokuša to prikriti osmijehom. Misleći da je Anton sulud. Nije taj imao poštovanja nizašto ni prema kome. Samo što to zaista u ovoj šumi, nije bilo važno više nikom. Jer su svi uključujući i njega samog, uvažavali Antonovu drskost jer je doista bio dobar borac a ako želi da bude lud to je njegova stvar. U tom kratkom mimohodu dok je Anton prolazio stazom tik uz njega; Petar na trenutak, kao da zaroni u divljački sjaj njegovih očiju i mada mu je razum odbacivao takvu pomisao, on zapazi ogromnu tugu, koja se krila iza tog neobičnog sjaja. Bože moj pomisli gledajući u Antonova leđa, koja nestadoše u šumskom zelenilu.
Zatim se okrenu točno na vrijeme da prihvati ispruženu Bojan ovu ruku.
– Bog Petre, ide li?
– Bog, mora a kod tebe?
– Vidiš – odgovori Bojan osmjehnuvši se i nastavi koračati za Antonom.
Caropoljani
Bojan je od onih dobrih, pomisli Petar. Oni nose u sebi nešto karakterno, jako, mada je poput većine Caropoljana, izgledao naivno i čedno. Da bi promijenili tu sliku o sebi samima, naivnost i čednost, postali su čest predmet ismijavanja na ovim prostorima. Sam Bojan tu vrstu ismijavanja nije nikad doživio, jer niti je bio naivan niti čedan a izgled mu je dalo mjesto gdje je odrasta.
Osim toga bio je hrabar, ustrajan, neposredan, blizak, prianjao je uz sve ljude, nije birao prijatelje, osim jednog a to je Anton. Upotpunimo li te osobine sa moralnom pokvarenošću, koja se javlja tu i tamo a napose kad je potaknuta alkoholom koji je bio čest pratilac kako Antonov, tako i Bojanov, izbrusit ćemo caropoljsku karakternu osobnost.
Ona je tako bila očigledna kod Bojana, dok se kod Antona samo naslućivala. Anton kao da je bježao od tog obilježja, tražeći i izgrađujući svoju vlastitu, ničem sličnu karakternu osobnost.
Bojan stariji od Antona tri godine, brinuo je za njega od malih nogu, upotpunjujući njegov sveopći odgoj. Pomažući mu da u caropoljskoj sredini prođe djetinjstvo sigurnijim koracima idući za njim.
Nitko nije znao razlog zašto Bojan tako postupa; a on sam, ako je imao neki razlog, nikad o tome nije govorio. U kasnijim godinama, kad su počeli da kroz život idu usporedo, na njima dvojici bio je isti znak. Znak koji se ne bi mogao nazvati pogubnim ni prijetećim, to je bilo nešto što je samo davalo dojam neke opasnosti. Opasnosti samog življenja. Obilježje nekog neopipljivog nagovještaja surova života; ispunjenog divljim noćnim lumperajem, bezobzirnosti prema društvenoj savjesti i odgovornosti uspostavljenoj u mirnom seoskom životu. Upravo taj znak, to svojstvo ih je izdvajalo iz te uljuljane šablonske sredine u kojoj su živjeli. Bojana je njegova caropoljska karakterna osobnost, brzo vračala u mirnu luku caropoljskog života.
Antonu ona nije bila dovoljna da bi ga tako brzo vratila, jer je bježao od nje. Lutao bi dugo u svojoj usamljenosti dok ne bi sreo Bojana. Uvukao bi se ponovo kao kradom zahvaljujući toj sponi vezanoj za caropoljsku sredinu ali bez poštovanje nje prema njemu i njega prema njoj.
Čudno je to pomisli Petar kakvim se stazama život kreče da bi ljude pretvorio u ono što nikad nisu mislili da će biti……
Fenix-magazin/MMD/Tonćo Ladan
