Samo da nije ove kiše, mislio je Milan, ležeći iza debelog trupca, obloženog sprijeda zemljom i busenjem trave, tad bi bilo ugodnije čekati u postavljenoj zamci. Čekati, da se pojave ljudi koje nikad nije vidio, nikad nije čuo a kojima će danas u svitanju ovog dana oduzeti život. Vjetar iako slab nosio je i poigravao se s gustim kišnim kapima. Njima je zapljuskivao, lice, oči, mokre usne, mokri vrat. Prokleta kiša, prokleti vjetar. Noć se polako povlačila i jutarnja studen poče da ih pritišće.
Piše: Tonćo Ladan
Stisnu ruke pa ih opusti, ponovi to više puta, zatim ih prinese ustima, pokušavajući im udahnuti toplinu zrakom iz svojih pluća. Samo strpljivo, mirno, oni će već doći. Pređe pogledom po ljudima koje je mogao vidjeti u mutnoj svjetlosti dolazećeg dana. Bili su mirni. Strpljivo su podnosili blage udare vjetra i guste kišne kapi.
Tišina se prostirala nad hladnom mokrom zemljom. Usmjeravajući ponovo svoj pogled na obrise šumskog rastinja koje se ljuljalo pod vjetrom kao dijete pred san, ugleda i njih kako izlaze iz šumarka razvlačeći se u gusti streljački stroj. Povijeni s puškama u rukama, jasno su se ocrtavali u tmini odlazeće noći. U prvoj svjetlosti dana bilo je teško bolje ih osmotriti ali po tome kako su se kretali Milan zaključi da ispred sebe ima iskusne vojnike, vične borbi.
Osjeti kako mu se u uzbuđenju suše usta pa ih malo otvori, dozvoljavajući kišnim kapima da kvase ubrzan dah. Hladnoća ga prože i ramena mu zadrhtaše sitnim trzajem. Spusti pogled na ruku koja mu je stiskala kundak kalašnjikova, ispruži još jednom prste pa ih skupi prihvaćajući kundak s prstom na okidaču.
Stisnuvši ga čvršće, pogleda niz cijev, malo podiže nišan, budući da će pucati prema ciljevima nižim od cijevi. Sve bliže uhvaćen oštrim željeznim vrhom nišana poput utvare kretao se cilj. Još samo malo, govorio je sebi u mislima, mirno, samo mirno. Već im je mogao razaznavati lica. Sad. Kalašnjikov zadrhta u njegovim rukama.
Bol i smrt
Pucnjava se prolomi u tišinu u kojoj se sitni romor kiše pretvori u oluju užasa, boli i smrti. Odjeci mitraljeske pucnjave miješali su se s kricima ludog straha i smrti. Milan je gledao kako se povijene prilike na trenutak ispravljaju prije pada. Gledao je pucajući u ljude ukočene u užasnom shvaćanju da su gotovi. Poneki crveni bljesak pokazivao je da su neki uzvratili vatrom ali su brzo bili sravnjeni sa zemljom. Jedan čovjek u ludom strahu zahvaljujući ludoj sreći, nije bio pogođen. Izgubljen, krenu prema njima kao da ne zna odakle dolazi smrt. Došavši dovoljno blizu, spazi cijevi kao i mrgodna lica iza njih.
Mogli su da mu vide užasnuto lice, prije nego su ga presjekli meci bacajući ga na leđa. Neki su uspjeli da se okrenu u nadi da će pobjeći no ta nada nakon nekoliko pređeni koraka je umrla zajedno sa njima. Poneki bi se pridigao, pokušavajući pokrenuti nemoćno tijelo, tad bi ga u tom pokušaju proparali meci prikrivajući ga za zemlju hladnu kao smrt. Kako se je iznenada prolomila u nestanku noći, pucnjava tako iznenada i prestade jer na vidiku nije bilo ni jednog uspravnog čovjeka. Kratkotrajnu tišinu prekide pucnjava mitraljeza.
Jovan pomisli Milan, dok su Jovanovi mitraljezi i dalje tukli. Njihovo ujednačeno i složno štektanje odjekivalo je u ušima ljudi koji su obustavili paljbu, sad promatrajući kako meci iz mitraljeza podižu busenje mokre trave i zakivaju se u već pogođena tijela. Kroz štektanje mitraljeza odjednom se probi strašan vrisak. Iznenađeni mitraljesci obustaviše pucnjavu. Zavlada takva tišina koja prože sve nekom nelagodom i hladnoćom. Zatim se ponovo prolomi krik, prodoran i bolan.
Stresoše se od tog zvuka koji je zvučao suludo i svojom prodornošću parao uši a ledio mozak. Uto ugledaše neku priliku kako se uspravlja na teturate noge, zatim ispruženih ruku vrišteći tetura kao u potpunom mraku, tražeći neki izlaz. U tom traženju presjekoše ga meci mitraljeza koji su se ponovo oglasili, ugušujući vrisak ispravljenog čovjeka u njegovoj usnoj šupljini, tako da iz otvorenog grla do njih dopre neko krkljanje, povezano s tupim mokrim treskom kad je tijelo udarilo o zemlju.
Muklo ushićenje
Ponovo nastupi tišina ovaj put djelovala je umirujuće. Ljudi još uvijek zagrijani od pucnjave šuteći su promatrali izvaljena tijela ispred sebe. Na licima im se odražavao isti izraz muklog ushićenja, osjećaja nadmoćnosti, prožetog užasom i nevjericom da se to moglo dogoditi. Tako jednostavno i ubojito je došla smrt za ljude koji su željeli njihovu.
Ustali su odvojivši se od hladne zemlje. Stojeći zurili su jedni u druge omamljeni samim prizorom ispred sebe, želeći umanjiti vlastitu odgovornost u tom za njih opravdanom a ipak užasnom pokolju. U tom mimohodu zbrkanih misli, okovanih teškom tišinom, na lijevoj strani tamo kod Mitrovića, začu se vika i komešanje ljudi. Milan odbaci istom pripaljenu cigaretu pa potrča praćen Savićem u pravcu vike. Stigavši do Mitrovićevih ljudi čuo je kako jedan vojnik govori.
– Vidio sam u to sam sto posto siguran da su se neki otkotrljali dole u šumu. Koliko ih je to ne mogu reći ali vidio sam najmanje dvojicu.
Milan samo kratko pogleda Mitrovića pa reče – za mnom – trkom se spusti do šume praćen ostalima. Došavši do ivice šume bez pitanja puškomitraljeza osu paljbu. Priključiše mu se i ostali koji su se tu našli.
Iznerviran Milan podiže ruku – dosta – prodera se pucnjava prestade a Milan malo blaže nastavi da govori – nema smisla ovako na neviđeno pucati. Gavro je dole sa svojim ljudima on će se pobrinuti za te koji su umakli. Ti – obrati se Saviću – uzmi dvojicu, pretražite teren sve do puta. Budite im iza leđa za svaki slučaj i oprezno, ranjena zvijer je najopasnija zvijer.
Savić izdvoji dvojicu te oprezno krenuše da se spuštaju strminom zaobilazeći rijetko šumsko drveće. Samo što su izgubili iz vida Savićevu grupu, začuše pucnjavu odostraga. Iznenađeni okrenuše se kao jedan. Ugledaše Jovana kako s još dvojicom dokrajčuje život ranjenim.
Jovan
Jovan se kretao polako između izvaljeni tijela u ruci je držao pištolj. Povremeno bi zastao kad bi po pomaknutoj ruci, po nekom ispuštenom jauku spazio život, brzo bi ga dokrajčio pucajući iz pištolja. Druga dvojica su po primjeru svog zapovjednika činila isto, tako da su ispaljeni meci dugo odjekivali u ušima drugih ljudi, koji su već bili zasićeni pucnjavom, mrtvim tijelima palili ravnodušno cigarete, čekajući da Jovan završi svoj krvavi i za njih sasvim nepotrebni pohod. Ponovo su počeli osjećati hladnoću i neprestane udare kiše.
Njihovi pogledi skretali su u pravcu velikih šatora. Gledajući njihove prostrane krovove s kojih su odskakale kišne kapi kao da govore ,,dođite zašto kisnete”. Po livadi su ležali leševi u različitim položajima. Svako je umirao na svoj način, samo kraj je bio isti.
Oko leševa curili su krvavi potoci, za nakvašenu zemlju to dodatno kvašenje bilo je neprihvatljivo tako da se zelena trava prošarala crvenilom krvi. Obišavši cijelu livadu Jovan priđe Milanu i Mitroviću koji su se u međuvremenu vratili do položaja ispred šatora. Jovanovo lice bilo je u ubojitom zanosu, iskrivljene usne otkrivale su krupne zube, disao je ubrzano, gledajući ih očima u kojima kao da nije bilo iskre ljudskog života. Iz tih očiju zračila je hladnoća divlje zvijeri, omamljene toplinom krvi ubijene žrtve.
Milan
Milan osjeti kako se u njemu rađa takva odvratnost kakvu nije osjetio u svom životu i ta odvratnost koju je izazvao Jovan, nije se odnosila samo na Jovana tu debelu odvratnu životinju, već je zahvatila sve ostale a i njega samog.
– Gotovi su. Preživjelih nema – iskešenih zuba izgovori Jovan a ledena sjenka mu pređe licem ukočivši ga, zatvorivši mu oči. To potraja jedan trenutak a već u sljedećem on otvori oči gušeći se u smijehu koji ga je sve više obuzimao. Milan pripali cigaretu, uvlačeći dim umirivao je svoju želju da smrska to mrsko mu lice.
Okrenu glavu ispuštajući veliki oblak duhanskog dima, zagledan u sivo daleko brdo; do njegovih ušiju još uvijek je dopirao Jovanov smijeh. Nešto nije u redu s tim smijehom, pomisli Milan, taj smijeh nije odraz sreće nego straha, zato tako i odzvanja prozračno, ukočeno i divlje. Trebao bi već da znaš njegovu svrhu zaključi osjećajući kako dozvoljava osmijehu da razvlači njegovo ukočeno lice, oslobađajući ga napetosti koju je osjećao – treba pokupiti oružje i mrtve sabrati na jedno mjesto. Što da radimo sa njima – upita Jovana i Mitrovića, gledajući iza njih u ljude koji su se okupljali oko njih ne znajući što da rade.
Dok je govorio osluškivao je svoj vlastiti glas. Glas mu je bio čvrst, nije odavao njegovu unutrašnju borbu. Ukočenog osmijeha govorio je sam sebi u bezglasnom dijalogu tako je dobro možeš ti to, na kraju ti si obučen da ubijaš a u tom ubijanju gledaj da sačuvaš lično dostojanstvo ne obzirući se na zvijeri poput Jovana. Možeš ti to, riječi su ti čvrste, uskladi i pogled s njima i oslobodi se tog bedastog cereka, bravo još malo, uspio si, izašao si iz tog očajnog mraka koji je na trenutak prekrio tvoj um. Mogu ja to, zaključi ledenog pogleda uprtog u Jovana.
– Kakva luda sreća, došli su kao kokoši na klanje. Svaka čast tom tvom drugaru – još uvijek smijući se reče Jovan.
– Prosto nevjerojatno – reče Mitrović zaražen Jovanovim smijehom – i da nije ovih što su zbrisali dole u šumu – pokaza rukom u pravcu šume – učinak bi bio sto postotni.
– Što neki su pobjegli – upita Jovan iznenađen – idemo za njima?
Milan ga zaustavi govoreći – poslao sam ljude za njima a i Gavro je dolje sa svojim ljudima. Ne plaši se neće stići do Jajca. Samo neke preživjele smo mogli upotrijebiti u razmjeni – završi Milan ne skidajući pogled s Jovana.
– Kakva razmjena, bili su ionako gotovi. Samo smo im skratili muke a u bolnicama ionako nemamo mjesta. Zemlje imamo dovoljno……
Fenix-magazin/SČ/Tonćo Ladan
