Stajali su u zaklonu zgrade na Barama. Put koji su tog jutra prešli odražavao se na njihovim licima. Kašnjenje smjene na liniji, saznanje o pogibiji skoro pola jedinice a zatim granatiranje kao stalni pratilac puta kojim su se kretali. Avioni u niskom letu sa svojim smrtonosnim teretom.
Piše: Tonćo Ladan
Sve je to zahtijevalo neprekidno skretanje s puta i na brzinu traženje kakvog takvog zaklona. U kratkim predasima srpskih aktivnosti, ponovo pokret ka Jajcu u nadi kakvog takvog odmora, sna, pića i čistog rublja. Mujo je gledao umorna, ozbiljna i napeta lica. Tako različita a opet tako slična. Znao je da žele što prije da se raziđu, da osjete miris osobne slobode bez ikakvog nadzora. Nedaleko od njih rasprsnuše se granate. Nervozan trzaj izmorenih živaca, iako su bili dobro zaklonjeni, pređe preko tih različito sličnih lica.
– Tako vam Alaha – pokušavao je po tko zna koji put u ovom jebenom danu da svojim glasom uvjeri i sebe i njih da ne pokleknu pod dojmom ovog pakla obrušenog na grad Jajce – idite sad, odmorite se onako kako najbolje znate ali sutra u šest sati da ste ovdje.
– Priče koje ste čuli, koje ćete čuti ne smiju da utiču na vas i na sastav ove jedinice. Nemoj sutra – zastade prelazeći pogledom po njima – da nekog od vas tražimo ili da ga pod prisilom vodimo na liniju. Zatim priče o tome kako bi trebali da se zamijenimo s nekom jedinicom ovdje u gradu, te priče zaboravite, sad je kasno za to.
– Oni su naučili da se bore ovdje a mi gore na Goloj planini da se mijenjamo nemamo vremena. Možda jednog dana dođe i to vrijeme ali do tada ostajemo tamo gdje smo. Oni će braniti grad ovdje a mi ćemo gore – pokaza neodređeno rukom napravivši polukrug u zraku – u šumi koju smo do sada upoznali. Grad bi nam samo poremetio tu spoznaju.
– Mi mislimo da je njima lakše a opet oni da je nama. Tako je to oduvijek bilo i bit će. O tome je sad glupo raspravljati ali granate padaju i ovdje možda čak i žešće nego gore. To sami vidite. Idite da se odmorite ne trošite vrijeme na prikupljanje informacija. Sve što trebate saznati, saznat ćete od mene sutra. Budite uvjereni da nikad ne bi učinio ili pristao na nešto što bi nam štetilo kao jedinici u ovome smo zajedno a zajedno ćemo i ostati. Razumijete.
Kimnuše glavama umorni od svega pa i od njega. To mu je bilo jasno.
– Idite sad.
Brzo se raziđoše. Nekoliko trenutaka je stajao sam ispraćajući ih pogledom. Kad se i posljednji izgubio iz njegovog vidnog polja krenu ka stanu koji se nalazio dvije zgrade dalje.
Prazan stan
Umorno otključa stan. Uđe, zatim zatvori vrata, ponovo ih zaključavši. Mogao je po inače čistom i urednom stanu da primijeti na brzinu ostavljene stvari u neredu koje su pružale jasnu sliku odlaska na brzinu, bez prethodne pripreme. Bilo je tu razbacane odjeće, jedna otvorena putna torba, suvišna da se ponese. U kuhinji na stolu prazni tanjuri pripremljeni za jelo. Pola kruha u najlonskoj vrećici.
Otišla je znači, pomisli olakšano. Priđe vitrini, otvori je, uze flašu štoka s police s njom u ruci otiđe do dnevnog boravka. Spusti se u omiljenu fotelju, kad je sjeo sjeti se da nije uzeo čašu. Povuče direktno iz flaše, nije mu se ustajalo još jednom. Piće mu je prijalo, povuče još jednom pa spusti flašu na pod pored fotelje, nije želio da je gleda na stolu ispred.
Zapali cigaretu primičući pepeljaru bliže sebi. Unatoč zadovoljstvu što su otišle, osjećao je tužne usamljeničke udare nedostatka. Koliko dugo će ovo potrajati? Koliko dugo ću dolaziti u prazan stan, bez onog brižnog pogleda ugašenog sočnim poljupcem?
Bez drhtavog djetinjeg zagrljaja pretvorenog u trenutku u osjećaj sigurnosti jer je tata tu. Zatim poljubac uz otvoren pogled sigurnosti i sreće jer je tu. Nemoj nikud da ideš bez mene znala bi reći zagnjurivši glavu u njegova prsa, pospana oslobođena straha.
Hoću li ih ikad više vidjeti? Dohvati flašu sa strane, povuče gutljaj kojim zaustavi nadošle suze. Nakon kratkotrajne tišine granate ponovo potresoše zgradu upozoravajući. Podiže se ugasi cigaretu u pepeljari. Iz spavaće sobe, ispod pokrivača kojim je bio prekriven krevet, izvuče dušek. Odnese ga u kuhinju, položivši ga po podu.
Zatim se vrati po pokrivač i jastuk. Tu u kuhinji bio je mnogo sigurniji od granata, jer je bila na suprotnoj strani od padajući granata a one koje su preletjele zgradu bile su dovoljno udaljene da mu nisu mogle štetiti.
S druge strane i Srbi su pazili da ne pogode direktno zgrade, trebat će im za poslije ali greške se događaju. U svakom slučaju mu se nije išlo u sklonište. Skide odjeću, umoran leže u napravljeni ležaj. San mu je itekako potreban a nakon što odspava par sati krenut će po odgovore.
San
Probudio se zatomljujući krik. San je bio gadan. Obrisa rukom znojno čelo. Pod pokrivačem se osjeti prljav, znojan. Zasmeta mu neobrijano lice kao i suha usta s gorkim okusom. Podiže se, nesigurnim korakom krenu u dnevni boravak tražeći flašu.
Kad je povukao dobar gutljaj osjeti se nekako bolje te već umirenim rukama pripali cigaretu. Prokleti san. Pogleda na zidni sat. Tri popodne. Dobro sam odspavao. Popušivši cigaretu uđe u kupatilo.
Kasnije opran s čistim rubljem, osjeti se znatno bolje. U kuhinji napravi kavu, pojede sendvič kojeg je našao u frižideru. Tišina, ispunjena samoćom mu zasmeta. Ovako usamljen, nije odavno bio. Misao mu izazva stomačnu mučninu, nagon za povraćanjem utopi gutljajem štoka. Kad se umirila osjeti bijes, zbog misli, zbog njih i na kraju zbog njega kojeg namjerava posjetiti. Samo polako moraš biti pribran. Pribran, priseban. Kako?
Avioni
Pri tom pitanju oglasiše se gradske sirene, nekoliko trenutaka kasnije do ušiju mu dopre dobro poznat zvuk paranja zraka. Avioni. Zviždanje poput fijuka, tutanj. Zgrada se potrese, stakla popucaše na prozorima, pokazujući da bombe padaju u blizini. Ovi ne misle da sačuvaju zgrade, pomisli. Nije osjećao strah, niti se pomjerio.
To bi bila zadnja jebena stvar da me ubiju za kuhinjskim stolom dok ispijam kavu, pomisli ironično. Bombardiranje je trajalo kratko.
Podiže se, brzo navuče jaknu na sebe. S kuhinjskog stola uze kalašnjikov, torbu s nabojima, zatim izađe iz stana ne provjeravajući štetu polomljenog prozorskog stakla. Ipak za sobom zaključa stan.
Vani je grijalo sunce ali se osjećala hladnoća dolazeće noći ispunjena mirisom gareži, dima koji mu uznemiri živce. Ulicom kojom je silazio ka centru grada nije sretao nikog. S desne strane zapazi da su granate pogodile fiskulturnu salu osnovne škole Berta Kučera.
Odatle se dizao gust, smrdljiv dim. Lijevo s druge strane ulice pored zgrade, granata je pogodila crvenog fiću. Automobil je od udara granate odbačen, skoro prilijepljen za zid zgrade. Smrskan, žalosno jadan, s izrazito istaknutim kotačima. Njima granate nisu naškodile.
Ostavi tu sliku iza sebe, skrećući u tunel, gdje zateče nekoliko vojnika. Strah od aviona im je ubio želju da se okoriste suncem na zalasku. Izašavši iz tunela krenu pustom ulicom ka općini. Mogao je da čuje udaljene odjeke granata. Na Goloj planini još nisu završili ovo dnevno granatiranje……..
Fenix-magazin/SČ/Tonćo Ladan
