Tijekom pretražnog srpskog granatiranja, nekom igrom slučaja, najviše granata se obrušilo na malu udolinu gdje se nalazio Ivan Vladan.
Za Fenix-magazin piše: Tonćo Ladan
On je zajedno sa još dvojicom ljudi, kuharom koji je raznosio hranu po liniji, slučajno se našao tu i vezistom, bio u dobro utvrđenoj zemunici, koja se potresala od sve žešćeg granatiranja.
Ivanov pogled počivao je na vezisti, koji je sjedio sklupčan, privučenih koljena, na koja je oslanjao prsa s uhom na poljskom telefonu, zagledan u vrhove svojih čizama. Povremeno je dizao glavu, da bi se sreo sa Ivanovim izmorenim pogledom i nakon trenutak dva, vračao je u prvobitan položaj.
Ivan je po toj dvojici mogao vidjeti, kako granatiranje istovjetno djeluje na različite ljude. Nije trebao unositi u svoj um riječi koje su tiho razmjenjivali, bilo je dovoljno promatrati njihova tijela i hvatati grčeve koji ih potresaju. Drhtavi pokreti kao i promukle riječi, bile su jasan pokazatelj straha, kojim je i sam bio zahvaćen. Samo od njega kao zapovjednika linije obrane, prvog čovjeka na terenu očekivala odvažnost, hrabrost, stoga se on stidio osjećaja koji prouzrokuju strah.
Strah koji je pobuđivao u njemu želju da bude negdje drugdje. Daleko od granata i ove odgovornosti koja ga je prisiljavala da bude odvažan i bez straha. On sam ne bi povjerovao, da bi se mogao tako osjećati. Zato se stidio, kako zbog drugih, tako i zbog sebe samog. Mislio je da on tim strahom, koji osjeća, iznevjeruje druge, iznevjeruje ideal same opravdanosti, njihove borbe. Pa i ova dvojica koja su zajedno ovdje sa njim, davala su mu, ne na baš jasan način, da u slučaju potrebe oni očekuju, da on bude glavni oslonac njihove zaštite.
Tresak granata
Opterećen takvim mislima, on je istovremeno pokušavao držati pod kontrolom iznenadne pokrete svog tijela, poticane treskom granata. Bio je svjestan da teret takvih misli kao i osjećaja koji ih prate, ne mogu biti od pomoći, niti što promijeniti. Zato moram već jednom uvjeriti, samog sebe kao i druge, da se ne bojim. To je značilo, da će se morati mnogo više truditi nego do sada, da bi bio što uvjerljiviji. Morače da više postupa u skladu sa svojom izmišljenom hrabrošću, čija podloga bar se tako nadao, ima dobru temeljnu osnovu, njegov karakter. Mada će mu i tu neke njegove karakterne crte, poput polagane opreznosti, biti loš oslonac u ispoljavanju trenutne srčanosti, koju iziskuje hrabrost.
Žalio je za mjestom koje je morao da napusti, da bi preuzeo ovo, kojem on po vlastitom mišljenju nije dorastao. Zapravo sve donedavno, on je bio pri glavnom stožeru HVO-a Carevo Polje, provodeći skoro sve svoje vrijeme na obavljanju uredskih poslova vezanih za HVO kao i njihovu suradnju s muslimanskim snagama, sad već Armijom BiH. U tim poslovima, onako polagan i oprezan, on se pokazao kao ustrajan i dobar vojnik. Zbog tog kao i čestih promjena na terenu, odlučeno je da preuzme brigu oko utvrđivanja linije obrane, kao i rasporeda jedinica koje su pristizale u ispomoć na Goloj planini. Ogroman zadatak za čovjeka sa rezervnom vojnom školom i bez terenskog iskustva, uz to, tu je i taj prokleti strah.
Ivan se osmjehnu upravo kad je vezista po tko zna koji put pogledao u njega. Tad zujanje poljskog telefona, učini da vezistin pogled ostane prikovan za njegov, izazvavši trenutnu ukočenost ruke, koja je stiskala slušalicu. Ivan bi svoj osmjeh zbog tog pretvorio u srdačan smijeh, da njegovu pažnju ne privuče blagi šuštavi šum bacačkih granata, koji se možda dvije sekunde probijao kroz zujanje telefona. Njegov um nije imao vremena ni da to poveže sa njim samim, da bi ga užasnuo strahom; prije nego što se oglasi, ognjeno crvenilo gromke eksplozije, koja ih pobaca u naručja njih samih, prekrivši ih valom užasa, zemlje i gelera.
Ivan je imao nejasan osjećaj da je netko vrisnuo i nakon što je zamro zvuk same eksplozije, taj vrisak je nastavio da probija zvonjavu u njegovim ušima, govoreći mu da je živ. Još omamljen od siline eksplozije, nije mogao probiti tamu da bi opažao stvari oko sebe. Zatrese glavom, istovremeno osjećajući tijelo koje se oslobađa iz njegovog krila, da bi na laktovima i koljenima sa dlanovima na licu, ispustio vrisak kojeg poprati prasak nove eksplozije. Eksplozije koja pomože Ivanu, da se potpuno oslobodi bijelog mraka, koji mu je stezao glavu i mutio pogled.
Dijalog
On instinktivno položi ruku na rame čovjeka ispred sebe. Pročistivši grlo, pitao se može li uopće govoriti, nakon ovog užasnog stresa.
– U redu je, samo polako. Prošlo je. Živ si – reče polako, pitajući se govori li to sebi ili ovom drugom.
– Pogođen sam. Jesam li pogođen? – progovori kuhar, ispravljajući se na koljena, držeći i dalje ruke na licu.
– Jesi, pogođen si – odgovori Ivan, vidjevši da su mu ruke koje je držao na licu prekrivene svježom krvlju.
– Je li opasno. Teško sam ranjen, je li?
– To ne znam – smireno reče Ivan, slušajući praskove koji se udaljuju.
– Po tvojim rukama se vidi da krvariš iz glave.
– Stvarno – upita i pogleda kuhar u ruke.
Ivan na njegovom, umrljanom od krvi licu, primijeti da ga ponovo obuzima strah a u izbuljenim očima, ogledavalo se pitanje, umirem li, hoću li umrijeti? Veoma pažljivo, poče da opipava lubanju ne mogući pronaći izvor krvarenja.
– Mora da je pozadi – reče Ivan, shvativši što traži.
Kuhar ponovo opipa glavu i po zastoju njegovih ruku, vidjelo se da je pronašao, uzrok vlastitog straha.
– Boli li? – upita Ivan.
– Ne boli, osim kad dodirnem.
– Možeš li hodati?
– Ne znam.
– Pokušaj, bolničari nisu daleko, to znaš a i granatiranje se pomjerilo. Slušaj.
Odjek eksplozije, pokazivao je da granate padaju daleko od njih.
– Samo polako možeš ti to – ohrabri ga Ivan.
Šum telefona
Pogođeni četveronoške pužući krenu prema otvoru, znatno proširenog od siline eksplozije. Promolivši glavu, bi zahvalan kišnim kapima, koje mu svojom svježinom, pomogoše da se uspravi. Koljena su mu bila drhtava ali krv cureći na njegov vrat, podari mu snagu, kakvu inače ne bi imao. Prvo sporo, zatim brže stade ići pognute glave, prema pomoći koju je trebao. Promatrajući lik kako nestaje u mutnoj svjetlosti otvora ispunjenog kišom, iscrpljen Ivan zatvori oči; slušajući minobacače, kako i dalje ispaljuju granate, izazivajući užas kod nekog drugog. Tad mukli šum telefona odjeknu u njegovim ušima poput eksplozije.
Vezista, prostruji njegovim umom. Otvorivši oči potraži ga pogledom. Prvo što je ugledao, bila je slušalica udaljena nekoliko centimetara od ispružene ruke. On se nalazio u tami, razbijenom mutnom svjetlosti otvora. Ležao je na boku, koljenima privučenim prsima. Druga ruka sa napola stisnutom šakom, počivala je na lijevoj strani lica. Činilo se kao da se pokušava umanjiti i tako sakriti od užasa, koji ga je zadesio. Tako sklupčan, Ivana podsjeti na sliku djeteta u majčinoj utrobi, početku života. Samo ovdje je počivala smrt, oglašujući kraj. To se jasno moglo vidjeti po razjapljenoj posjekotini na leđima. Ivanu se steže grlo a oči napuniše vlagom, tako da ih je morao brisati, upijajući užasavajući zvuk telefona.
– Umukni – jeknuo je.
Pogledavši razbacane ostatke svog zapovjedničkog mjesta, pokrenu se hvatajući slušalicu. Podižući je do uha, osjeti se strahovito umoran, obeshrabren i nespreman za bilo koji razgovor. Koliko ću moči još da izdržim, promatranje raskomadane mladosti koju odnosi smrt; prije nego se i sam slomim ili ne budem raskomadan. Od tog pitanja osjeti strah, da možda neće biti kadar da izdrži, da će pući, da će se slomiti poput stabla u strašnoj oluji. To bi bilo, pomisli strašnije i od same smrti. Ta pomisao donese mu snagu iz neke njemu, nepoznate unutrašnje dubine.
Fenix-magazin/MMD/Tonćo Ladan
