Državne subvencije za energetsku obnovu zgrada raspodjeljuju milijarde eura – ali pogrešnim korisnicima, upozorava nova studija. Reformski model mogao bi smanjiti troškove i usmjeriti pomoć onima kojima je najpotrebnija.
Njemačka želi postati klimatski neutralna. U tom procesu i vlasnici nekretnina snose dio tereta – bilo kroz energetsku obnovu zgrada, bilo kroz ugradnju novih sustava grijanja. Za mnoge to predstavlja znatno financijsko opterećenje. Iako postoji savezni program potpora za učinkovite zgrade (BEG), prema analizi think tanka Dezernat Zukunft, taj je sustav neučinkovit i socijalno neuravnotežen.
U svojoj najnovijoj studiji autori analiziraju raspodjelu sredstava i predlažu alternativni model – takozvani „gornji limit troškova obnove” (Sanierungskostendeckel).
Novac i za projekte koji su već isplativi
Autori studije ističu kako znatan dio subvencija odlazi na projekte koji bi bili ekonomski isplativi i bez državne pomoći. Ovisno o pretpostavkama o cijeni plina, između 32 i 58 posto financiranih mjera već je rentabilno. Takva investicijska potpora dovodi do prekomjernog subvencioniranja, dok se istodobno nedovoljno podupiru kućanstva u posebno teškim situacijama.
Prema studiji, kućanstva s nižim prihodima, unatoč dodatnom dohodovnom bonusu, i dalje snose godišnje dodatno opterećenje do 1.200 eura. U pojedinim slučajevima to prelazi pet posto neto prihoda. Pritom visina potrebnih ulaganja ne ovisi o visini prihoda.
Za energetsku obnovu obiteljske ili dvojne kuće investicijski troškovi iznose između 40.000 i 60.000 eura – čak i nakon odbitka subvencije BEG-a od 15 do 30 posto. U to su uključeni nabava i ugradnja sustava grijanja, izolacija fasade i cijevi, zamjena prozora te unapređenje elektroničkih sustava.
Novi model za vlasnike stanova
Autori predlažu uvođenje „gornjeg limita obnove“, koji bi se kod vlasničkih stanova temeljio na takozvanom jazu isplativosti – razlici između stvarnih troškova (primjerice ugradnje dizalice topline) i budućih ušteda u odnosu na plinsko grijanje tijekom razdoblja financiranja.
„Kad god kućanstvu zbog obnove i prelaska na dizalicu topline ili daljinsko grijanje, u usporedbi s fosilnim sustavom grijanja, tijekom cijelog razdoblja financiranja nastanu veći troškovi, model pokriva tu razliku“, navodi se u studiji.
Budući da to samo po sebi ne bi bilo dovoljno za rasterećenje siromašnijih kućanstava, preporučuje se kombiniranje modela s dohodovnom ljestvicom. Time bi stopa subvencije za kućanstva s nižim primanjima mogla porasti i do 95 posto, dok bi se za kućanstva s višim prihodima blago smanjila.
Obnova bi bila ograničena na standard učinkovitosti „Efizienzhaus 70“ s obnovljivim izvorima topline – što uključuje kvalitetnu izolaciju (U-vrijednosti oko 0,24 W/m²K), prozore s toplinsko-zaštitnim staklom te klimatski prihvatljiv sustav grijanja, poput dizalice topline. Riječ je o standardnim, ekonomski opravdanim, ali ne luksuznim mjerama.
STANOVI I DALJE PROBLEM U NJEMAČKOJ: Cijene rastu, a potražnja nikad veća
Što se predviđa za najmoprimce
Kod stanova za najam visina mogućeg prebacivanja troškova na stanare trebala bi se temeljiti na očekivanim uštedama u troškovima grijanja, kako bi se postigla približna neutralnost ukupne „tople najamnine“.
„Ako se visina subvencije temelji na ostvarivim uštedama troškova grijanja, tada i najmodavci moraju sudjelovati u tim uštedama kako bi imali poticaj za obnovu“, objašnjavaju autori.
Studija pokazuje da bi učinkoviti sustavi grijanja dugoročno mogli smanjiti režijske troškove i do 40 posto. U kontekstu stalnog rasta cijena CO₂, to predstavlja značajno financijsko rasterećenje za najmoprimce.
U određenim slučajevima dodatni savezni poticaji mogli bi dodatno ubrzati obnovu. Ako bi se sve predložene mjere provele, prema procjeni autora, čak 500.000 stanova moglo bi se obnoviti brže nego dosad.
Jeftinije i izvedivo
Zaključno, autori procjenjuju da bi predloženi model gornjeg limita troškova obnove mogao smanjiti troškove subvencija za oko 40 posto u odnosu na postojeći BEG sustav. Čak i uz stopu obnove od 1,5 posto godišnje – u odnosu na sadašnjih 0,7 posto – ne bi bilo potrebe za dodatnim proračunskim sredstvima.
Prema njihovom zaključku, novi model istodobno bi štitio potrošače, ubrzao energetsku obnovu i dugoročno smanjio trošak za porezne obveznike.
Fenix-magazin/MD
