Dragi čitateljice i čitatelji,
vjerojatno je svima ili bar onima koji se bave nekim javnim, društvenim poslom makar jednom bila upućena ovakva rečenica: “ Dolazi sva elita, samo važni uzvanici”. Ili pak : “Ta organizacija ili udruga okuplja samo ugledne članove”. Dok će vjerojatno većina biti ushićena elitnim, uglednim i odabranim društvom, drugi će se zapitati po čemu su zaslužili te epitete. Tko je, kako kaže jedna moja kolegica, elitni član društva? Je li to Zoran Milanović, zabrinuti hrvatski premijer koji već godinama govori kako će u novoj godini biti bolje, ali ne puno bolje? Ili je to bio bivši nam premijer Sanader kojeg je u njegovom premijerskom mandatu više zanimala Europska unija nego Hrvati u Hrvatskoj i u BiH-i? Je li to možda Josipović, aktualni predsjednik naše države koji smatra kako su pred Hrvatima godine uštede, ali nikako da se sam odluči štedjeti. Ili su to pak naši ugledni političari koji u vrijeme recesijske krize kupuju skupe automobile kako bi im se bilo ugodnije vozati među osiromašenim pučanstvom. “Svaka država za takvim automobilima ima potrebe”, opravdao se Milanović.
Jesu li ugledni i elitni članovi društva nepismeni komentatori i još gori kolumnisti pojedinih iseljeničkih portala koji u svojim kolumnama “umotano u celofan” na najružniji način i neargumentirano napadaju Crkvu dok se u isto vrijeme guraju u Župna vijeća i čitaju skrušeno čitanja s oltara? Nakon što su upropastili i uništili sve što su pokušavali voditi ili u najblažu ruku izazvali razdor gdje god su bili članovi, vrijeđaju koga god stignu, glumeći pritom žrtve, govoreći o sebi u superlativima (što je najgore što jedan čovjek može činiti) i ono najgore, koristeći svoju iseljeničku pozadinu u svrhu svojih ciljeva? Ne bih rekla! Njima i inima se diviti i željeti se naći u njihovom društvu bilo bi svakom normalnom čovjeku poniženje.
No, tko su onda elitni i ugledni članovi našeg društva? Rekla bih, to su ljudi koji su svojim radom, talentom i željom da ostvare neki svoj cilj ili san, utrli težak, ali častan put. Ljudi koji su ostali imuni na napade koje život nosi, nisu se osvećivali, nisu lažno svjedočili, ostali su ponosni na ono što jesu čekajući da pravda stigne. A biti ponosan na sebe, zapravo ne može svatko.
I nemojte žaliti što se ne nalazite među “uglednim” pripadnicima našeg društva, jer većina njih to nije. Ugledan pripadnik društva je svaki čovjek koji se u svojoj nutrini ne srami sebe, koji je spreman pomoći i kad ga ne pitaju za pomoć. Ugledan član društva je onaj koji se neće razbacivati svojim djelima, imenom, titulom i imovinskim stanjem. Jer naposljetku, kad čovjek ostane sam sa sobom i svojom savjesti u svoja četiri zida, ugled u društvu mu malo pomaže ako nije sretan.
U novom broju našeg i vašeg Fenixa čitajte o običnim ljudima koji su svojim djelima i talentom zaslužili da se o njima piše i govori, zaslužili su biti ugledni.
Marijana Dokoza
Glavna urednica
