Okomili su se na mene jer sam osuđivao nasilje u emigraciji…
Hrvatski novinar i publicist u Njemačkoj Gojko Borić, koji je godinama bio novinar hrvatske redakcije Deutsche Welle o hrvatskim emigrantima često govori i piše. Poznato je njegovo djelo „Hrvat izvan domovine“ o sjećanjima jednog političkog emigranta nastalo iz ljutnje koju je osjećao dok je čitao napise o emigrantima u hrvatskim novinama. – Iz toga sam razloga ponudio „Vjesniku“ da objavi u nastavcima moja sjećanja od rane mladosti pa do povremenih boravaka u domovini, uglavnom o razdoblju moje emigracije koje je trajalo 35 godina, što je tadašnje uredništvo prihvatilo – kaže Borić. Nakon toga knjigu je izdao nakladnik Josip Pavičić 2007. godine, a može se i danas kupiti u hrvatskim knjižarama ili direktno kod nakladnika.
– Neki su moja sjećanja shvatili kao znanstveni rad pa su mi zamjerali da sam neke događaje shvatio krivo, da nisam bio objektivan itd., ali sve su te primjedbe neosnovane, jer to je knjiga mojih sjećanja. Posebno su se na mene okomili oni kojima sam se zamjerio jer sam osuđivao uporabu nasilja u emigraciji. Ostajem pri tome da ono više štetilo nego koristilo hrvatskoj stvari da je bilo kontraproduktivno i da je, vrlo vjerojatno, bilo maslo Udbe, što nažalost nije moguće dokazati jer u Hrvatskoj nije izvršena lustracija pa je njezino djelovanje još obavijeno velom tajnosti – zaključuje Borić.
Fenix Magazin
Kao reagiranje na ovu objavu o Gojku Boriću dobili smo pismo dugogodišnjeg uglednog hrvatskog emigranta i domoljuba Nikole Mulanovića iz Kölna, koji se nakon dugo godina vratio u svoj rodni Dubrovnik. Njegovo reagiranje pod naslovom “Tko je Gojko Borić?” prenosimo u cijelosti
-Pismo pod nazivom “Tko je Gojko Borić?” uputio sam Hrvatskom Tjedniku u Zadru (danas Hrvatskom Listu op.u), a nakon što ga HT nije objavio poslao sam ga znanim mi Hrvatima u zemlji i svijetu!, piše Nikola Mulanović u poslanom dopisu za kojeg moli da ga istine radi objavimo. U nastavku pisma upućenog Hrvatskom Tjedniku iz Zadra (danas Hrvatskom listu) Nikola Mulanović piše: -Do sada sam vas više puta upozoravao na očigledne laži vašeg dopisnika Gojka Borića, ali vi tome niste davali značaj.Što više, citirao sam vam njegove izjave, u kojima on sam sebe pobija, ali uredništvo i dalje ostaje u ovom pogledu nezainteresirano.S obzirom da ovo pismo ne upućujem samo čitateljima vašeg lista, već općenito Hrvatima ma gdje bili, slobodan sam stvar ponoviti.Dakle, Gojko Borić u Vašem ‘Hrvatskom Tjedniku’ br.518. a u vezi njegovih odnosa s dr. Tuđmanom, između ostalog piše:
“S njim sam se dugo tajno dopisivao dok je bio proganjan i zatvaran…” dok u broju.523. Borić demantira sam sebe, govoreći:
“Mulanović, diveći se Udbi i KOS-u, ne vjeruje da sam se dopisivao s dr. Tuđmanom dok je bio proganjan (naravno ne dok je bio u zatvoru)…”
Dakle, je li se naš baron Muenchhausen (Gojko Borić) dopisivao s dr. Tuđmanom dok je ovaj ležao u zatvoru ili ne, a na temelju njegovih priča, neka čitatelj sam utvrdi. Za mene je Borić lažljivac i to zaboravni lažljivac, koji ne zna što je samo prije par dana govorio.
Uz to, iz njegovog pisanja izvire patološka mržnja prema NDH i Ustaškom pokretu. Da je pročitao otvoreno pismo dr. Ružice Ćavar, predsjednice Hrvatskog pokreta za život i obitelj i članice Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva, koje je uputila Ivu Josipoviću 14. svibnja 2013. možda bi nešto naučio.
Gojko Borić podliježe pojedinim ljudima, koji su se cijelo vrijeme NDH divili voljenome Poglavniku, da bi osjetivši užase emigrantskog života poslije propasti države, tražili uzrok te njihove nesreće i našli ga u ne tako davno u voljenom Poglavniku.
Kao ilustracija može poslužiti pokojni prof. Vinko Nikolić, koji je još dugo vremena ostao vjeran svome idolu Paveliću, dok ga, radi poznatih Nikolićevih intriga i podmetanja kolegama iz uredništva lista, kojeg je u Argentini pokrenuo dr. Pavelić, ovaj nije izbacio iz uredništva.
Borić se poziva na Vinka Nikolića, koji je poslije razlaza sa voljenim Poglavnikom, između ostalog. u dr. Paveliću, našao krivca i za strahote Bleiburga.
Ovo Nikolića nije odvraćalo da samo par dana ranije napiše odu o voljenom Poglavniku od 8 kitica,od kojih ću radi štednje prostora navesti samo tri:
“Nemam svježeg cvijeća, niti lovor grane,
Zlata nemam, da Ti kraljsku krunu kujem,
Ko plamičak gorim od Tvog silnog žara,
da Ti glavu vjencem pobjedničkim krasim,
Sborova ni glazba, da Ti himne poje,
Što ga Ti upali kad nam vrati sreću,
Nemam moći, da Te iz progonstva spasim,
Al Ti pjeva srce zaneseno moje
Ja se Tebe nikad odreći se neću,
Nit utjehu kakvu za te crne dane!
I tu istu pjesmu s rodne grude čujem.
Nasljedniče časnih hrvatskih vladara!”
Nikolić nije jedini.
Takvih razočaranih ‘patriota’ u Hrvatskoj ne manjka. Eto i naš Borić je napustio zemlju i odselio u Njemačku.
Znam da ovo moje pismo nećete objaviti. Smatrajte ga otvorenim, budući da ću ga prosjediti raznim hrvatskim medijima.
Nikola Mulanović, Dubrovnik, listopad 2014.
Evo još nešto vezano uz ‘lik i djelo’ Gojka Borića:
Zahvalan sam g. Ivanu Gabelici na odgovoru g. Gojku Boriću u današnjem Hrvatskom Listu, u kojem je iznio dio nepobitnih činjenica o dr. Anti Paveliću i NDH. Ovo ne radi g. Borića, već radi hrvatske mladeži, koja je godinama zaglupljivana velikosrbskim lažima, a koje slijedi i g. Borić.
No, evo da se osvrnem s par riječi i na članak g. Borića od 10. siječnja 2013.. Bez ikakvih dokaza g. Borić tvrdi da je dr. Pavelić bio talijanski plaćenik, no ‘zaboravlja’ nam reći u kojoj je valuti bio plaćen i u kojem iznosu. Dokaza za ovo nema, pa čak ni nekog pisanog sporazuma o prepuštanju Italiji dio hrvatskog teritorija za protuuslugu pomaganja ondašnje ustaške emigracije. Da je tako nešto postojalo, već bi davno jugoslavenski ‘povjesničari’ s tim izašli na sunce. No postoji nešto drugo, a to je Dnevnik grofa Ciana, ondašnjeg ministra vanjskih poslova fašističke Italije, u kojem ovaj protivnik svega što je hrvatsko, povodom sklapanja zloglasnih Rimskih ugovora piše da, se je dr. Pavelić tom prilikom hrabro i dostojanstveno borio za hrvatske interese.
Ali bez obzira na ovo, pitam se ima li itko razuman tko misli da nam Talijani u ono doba ne bi oduzeli dio Dalmacije i bez Rimskih ugovora
Ovdje citiram pok. prof. Danijela Crljena (Svjedočanstvo II): „Ante Pavelić se je našao pred sudbinskom dilemom, da ostvari Hrvatsku Državu sakatu ili nikakvu. Njegova je povijestna zasluga, što je odlučio prihvatiti onakvu državu, kakvu je bilo moguće ostvariti 1941.“
Borić naziva ovog uglednog Hrvata(Danijela Crljena!), koji je imao hrabrosti 1945. na Bleiburgu otići na pregovore s Englezima, s kojih se je mogao više nikada ne vratiti, malim dužnosnikom NDH. No, to je već stvar pristojnosti, da ne kažem odgoja. Stvar pristojnosti je i kada Borić imenuje dr. Giuseppea Masuccija, ondašnjeg tajnika izaslanstva Sv. Stolice u NDH ‘strancem’, držeći da moje pozivanje na ovog uglednika nije rodoljubno! Eto do čega dovodi mržnja i zatucanost.
Što se pak tiče mojih ‘pobrkanih lončića’, manje je važno da li je Borić radio za Deutsche Welle ili neku drugu njemačku radio postaju. Činjenica je da je Borić godinama služio kao truba bratstva i jedinstva vodeći emisiju za ‘jugoslavenske radnike na privremenom radu’. Njegove ‘bisere’ nisam slušao samo ja nego i tisuće naših ljudi u S.R.Njemačkoj. Borić baca prašinu u oči čitateljima Hrvatskog Lista citirajući prvog njemačkog kancelara Adenauera, koji je nazvao Tita ‘običnim drumskim razbojnikom’ i s time želi prikazati loše odnose između ove dvije zemlje. Međutim, došla su i vremena Willia Brandta, kada su se politički odnosi između S.R. Njemačke i ‘Jugoslavije’ sasvim promijenili, a koji su rezultirali i uskom suradnjom obiju policija.
Radi moga političkog djelovanja u organizaciji ‘Hrvatski narodni otpor’ i HNV-u nisam dobio politički azil punih 11 godina, imao dvije premetačine stana, morao se redovito prijavljivati policiji kao zadnji kriminalac, iako nisam nikada bio ne samo osuđen, nego ni optužen za djelo terorizma.
S ovim završavam moj razgovor s g. Borićem i na njegov eventualni odgovor ne ću više reagirati. S ljudima, koji onako pišu o našem mučeniku pok. Brunu Bušiću, svaka rasprava gubi smisao!
Nikola Mulanović, Mokošica / Dubrovnik
