Alemka Markotić/Foto:Hina

TKO JE ALEMKA MARKOTIĆ?: Znanstvenica koju u Hrvatskoj u posljednje vrijeme svi pozorno slučaju

Dr. Alemka Markotić, ravnateljica klinike “Dr. Fran Mihaljević”, vodi stožernu ustanovu za infektivne bolesti u Hrvatskoj usred epidemije koronavirusom. Posljednjih mjeseci njen radni dan traje 24 sata i uvijek mora biti dostupna.

 

Njene obaveze uključuju sudjelovanje u Kriznom stožeru, rad u bolnici, predavanja na Medicinskom fakultetu i neprestanu komunikaciju jer neprestano mora biti na raspolaganju, piše Nedjeljni Jutarnji list.

Alemka Markotić rođena je u Zagrebu, srednju školu završila je u Zavidovićima, mjestu između Doboja i Zenice, a Medicinski fakultet u Sarajevu gdje i započela znanstvenu karijeru na međunarodnom projektu istraživanja učinkovitosti ribavirina u liječenju hantavirusnih infekcija u suradnji s US Army Medical Research Institute for Infectious Diseases (USAMRIID), Frederick, Maryland.

Bila je stipendist National Academy of Sciences, National Research Council iz SAD-a za postdoktorska istraživanja imunopatogeneze hantavirusa u USAMRIID-u.

Za rezultate ovih istraživanja dobila je Joel Dalrymple Memorial Award (American Society of Virology) i USAMRIID-ov novčić. Za istraživanja je dobila sedam nacionalnih i devet međunarodnih nagrada.

Njeni roditelji upoznali su se na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Otac Vlatko inače je završio gimnaziju u Imotskom, a majka Ljiljana Gornjogradsku gimnaziju u Zagrebu.

Radili su kao pravnici u Bosni i Hercegovini, u velikoj drvnoj industriji Krivaja u Zavidovićima. Alemkin otac Vlatko pred kraj studija bio je dvije godine zatvoren na Svetom Grguru kao politički zatvorenik jer su ga, ispričala je Alemka Markotić, optužili da je bio na studentskim demonstracijama.

Pred kraj života, tijekom rata, bio je sudac za međunarodna ljudska prava u Sarajevu.

U osnovnoj školi je odlučila da će postati kemičarka te je počela dobivati nagrade na školskim natjecanjima. Sanjala je da pronađe lijekove, ode u Afriku i spasi djecu.  Na fakultetu joj je profesorica Danica Hlača, šefica Katedre za mikrobiologiju, ponudila da radi s njom i tako se, kako kaže, “zaljubila u viruse”.

Odmah nakon diplome profesorica Hlača ju je poslala u Beograd da nauči dijagnostiku hantavirusa (mišje groznice). Dok je proučavala hantavirus sa znanstvenicima iz američkog Vojnog centra za infektivne bolesti, u BiH je izbila velika epidemija hantavirusa 1989. godine.

To iskustvo joj je dobro došlo 1995. godine u Domovinskom ratu kada su hrvatski vojnici imali problema s mišjom groznicom, a nitko u Hrvatskoj osim nje nije tada radio brzi test. U Hrvatskoj tada nije bilo reagensa pa ga je nabavila zahvaljujući poznanstvu s prof. LeDucom iz Ženeve, koji je, kako kaže, zauvijek ostao mentor, dobar prijatelj i čovjek kojem mnogo duguje.

Na Medicinskom fakultetu u Sarajevu je dočekala rat. Radila je pod granatama, pokušavajući održati nastavu u opkoljenom gradu koji je ostao bez struje, vode i hrane. Uključila se u Caritasovu zdravstvenu skrb i nosila hranu i lijekove nemoćnima, pod paljbom granata i snajperista. Geler jedne granate pogodio bi je ravno u čelo da se u tom trenutku slučajno nije ustala sa stolca na kojem je sjedila u kuhinji, ispričala je za Nedjeljni Jutarnji list.

Dugogodišnji suradnik LeDuca ju je, naime, pozvao 1995. da dođe u Ženevu. Nakon kraćeg boravka u Ženevi, vratila se u rodni Zagreb, gdje je prvi posao dobila u Međunarodnoj humanitarnoj udruzi koja je opskrbljivala prognaničke i izbjegličke kampove u Hrvatskoj lijekovima i ostalim potrepštinama.

Kako je u Sarajevu bila započela specijalizaciju iz kliničke imunologije, u Imunološkom zavodu u Zagrebu pitala je prof. Dekarisa i prof. Silobrčića može li tamo obaviti laboratorijski dio prakse. Nakon nekoliko mjeseci akademik Dekaris joj je ponudio da ostane na kontroli virusnih cjepiva i interferona, uz ispriku što u tom trenutku nije bilo otvorenog mjesta u znanstvenom sektoru.

Samo godinu dana nakon toga ponudili su joj da vodi cijeli odjel.

Pod mentorstvom akademika Dekarisa završila je doktorat i dobila prestižnu stipendiju Američke akademije znanosti te je otišla u SAD u Vojno-istraživački centar za infektivne bolesti na osnovu svog projekta kojim je osvojila stipendiju.

Iz SAD-a se vratila nakon očeve smrti

Mongo toga je, kaže, naučila i imponiralo joj je imati takvu čast. Htjeli su da ostane u SAD-u, ali joj je u međuvremenu preminuo otac i vratila se u Hrvatsku jer je osjećala obavezu prema majci, ali i prema poslu i ljudima koji su joj sve omogućili, kako je rekla.

Prešla je u istraživački dio Imunološkog zavoda, a zatim u Kliniku za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević”, gdje su je uporno zvali.

“To je zapravo bio moj životni san. Kombinacija istraživanja i kliničkog rada. Kako sam tamo došla, tako sam i ostala. Smatram da sad imam sve: rad s pacijentima, istraživanja, prenošenje znanja studentima. A okolnosti su dovele do toga da postanem ravnateljica”, ispričala je dr. Markotić za Nedjeljni Jutarnji.

Pogledajte drugo

(VIDEO) HTIO JE ISPUNITI POSLJEDNJU ŽELJU DJEČAKU (6): U Njemačkoj poginuo 21-godišnji motorist

Mathias S. (21) je želio 6-godišnjem dječaku Kilianu koji je obolio od raka ispuniti posljednju …