U američkom konzervativnom mediju „The American Postliberal“, platformi koju prate i dijele brojni suradnici konzervativnih think-tankova i politički savjetnici unutar Republikanske stranke, objavljen je tekst hrvatskog autora iz Njemačke Filipa Gašpara pod naslovom „Obrnuti nibelunški test: Kako Njemačka unaprijed uređuje svoju demokraciju“ i podnaslovom „Ono što izgleda kao lokalna procedura skicira predložak za postdemokratsku vlast.“
U uvodu tog američkog medija, „koji promiče politički realizam, obnovu kršćanskog identiteta i otpor globalističkoj ideologiji“, autor Filip Gašpar predstavljen je kao „politički savjetnik i publicist hrvatskih korijena iz Bosne i Hercegovine, specijaliziran za strateško komuniciranje, međunarodno pozicioniranje i konzervativne mreže, koji redovito piše za njemačke i međunarodne medije poput Junge Freiheit, The European Conservative te portale s područja bivše Jugoslavije“.
Evo u cijelosti prevedenog teksta objavljenog u „The American Postliberal“:
U Ludwigshafenu, industrijskom gradu na Rajni, ove jeseni neće se pojaviti jedan od glavnih likova prije nego što se zastor podigne. Joachim Paul, pedesetpetogodišnji zastupnik AfD-a u pokrajinskom parlamentu Porajnja-Falačke, profesor iz Koblenza, pisac i dugogodišnja figura stranke, bio je spreman stati pred birače. No umjesto toga, scena je ostala bez njega: publika će zauzeti svoja mjesta, predstava će se odigrati, ali jedna od ključnih uloga unaprijed je izbrisana iz scenarija.
Isključenje nije došlo sudskom presudom niti porazom na izborima, nego odlukom općinskog izbornog povjerenstva, temeljenom na dosjeu pokrajinske službe za unutarnju sigurnost. Razlog je sveden na formulu „sumnja u lojalnost ustavu“, ključnu riječ njemačke političke prakse koja otvara prostor za diskvalifikaciju bez potrebe za dokazivanjem protupravnosti.
Izborni zakon predviđa da se pasivno biračko pravo može ukinuti samo sudskim putem i samo u iznimnim slučajevima. U Ludwigshafenu taj je prag jednostavno preskočen. Odluka se oslanjala na pretrage interneta i asocijativne zaključke, uz priznanje da je dokumentacija nepotpuna. Nije bilo ni optužnice ni procesa – vrata su zatvorena administrativnim potezom prije nego što je natjecanje počelo.
Ovakvi postupci nisu novi. Već godinama sigurnosni dužnosnici otvoreno sugeriraju da je, umjesto neizvjesnog i mukotrpnog pokušaja zabrane cijele stranke, učinkovitije uklanjati je dio po dio: zabranom rada pokrajinskih podružnica ili isključenjem pojedinih političara oduzimanjem njihovih biračkih prava. U nekim njemačkim saveznim državama, poput Sjeverne Rajne-Vestfalije, to je već isprobano. Ludwigshafen je sada postao ogledni primjer.
Pomak je suptilan, ali presudan: od otvorenog nadmetanja prema unaprijed režiranom izboru. Demokracija, koja se nekoć ponosila širinom izbornog polja, danas sebi pridržava pravo da ne odabire samo politike nego i ljude koji ih smiju zastupati. Kriteriji nisu kaznena djela ili nezakoniti programi, nego „atmosfera“ – ton rečenice, kulturne asocijacije, dojam društva u kojem se netko kreće.
Paulova su pisanja postala njegova slabost. Među njima su i eseji o Pjesmi o Nibelunzima, epu iz 13. stoljeća koji govori o Siegfriedu, ubojstvu izdajom i krvavoj osveti njegove udovice Kriemhilde. To je djelo bez pomirenja i sretnog kraja, pjesma o vjernosti do smrti i o zakletvama koje se drže i kad znače propast. U njegovu svijetu nema ironije ni srednjeg puta, nego samo tragična težina posljedica.
U predmodernoj Europi takva odanost nije bila neobična vrlina nego temelj političkog poretka: vjernost je vezivala vladara i podanika, prijatelja i saveznika u zajedničku sudbinu. Njeno kršenje značilo je raspad svijeta u kojem se živi.
Moderna država zamijenila je osobnu vezu apstrakcijom zakona, sustavom zamišljenim da funkcionira bez vrline. No kada netko prizove stariji kodeks odanosti i shvati ga ozbiljno, birokratski poredak osjeti da mu pred nosom stoji konkurentski oblik legitimiteta. To može objasniti zašto književni esej postaje povod za isključenje.
Paul se pozivao i na Tolkiena, ne na hollywoodsku verziju, nego na izvornu moralnu arhitekturu Gospodara prstenova. I ovdje su oni tihi i potcijenjeni nositelji sudbine svijeta.
Tolkienovo Međuzemlje, proizašlo iz nordijskih i anglosaksonskih mitova, prikazuje zlo ne samo kao političkog neprijatelja nego kao kvarenje samog bića, dok je odanost definirana kao odbijanje napuštanja vlastite uloge i kad nema izgleda za pobjedu. Prsten nije samo oružje, nego i kušnja: zavodi onoga tko ga nosi da preoblikuje svijet dominacijom, ali uništava svaku zajednicu koja mu podlegne.
Staviti AfD u ulogu „hobita koji je nabasao na Prsten“, a Paula u ulogu „onoga koji ga je odbio koristiti, ali ga je proučavao“, čini analogiju jasnijom. U Tolkienovu moralnom svemiru takva je suzdržanost mudrost. U političkom svemiru suvremene Njemačke to je dovoljno da čovjek postane sumnjiv. Prsten se smije nositi, ali njegovo značenje ne smije se izreći.
Uzimati takve narative ozbiljno, bilo iz srednjovjekovnog epa ili moderne mitopoeije, znači pasti na neizgovorenom testu. Književnost se smije čitati, ali ne primjenjivati. Sjećanje se smije priznati, ali ne oživljavati. U sustavu koji opstaje stalnom relativizacijom, sama posljedica postaje subverzija.
Ludwigshafen je znakovit izbor. Postindustrijski grad na Rajni stoji između integracije i erozije. Etničke napetosti utkane su u njegovu svakodnevicu, a paralelne strukture, od obiteljskih klanova do neregistriranih džamija, postoje uz službeni poredak.
Na posljednjim saveznim izborima AfD je ondje postao druga najveća stranka, a u Oggersheimu, nekoć domu Helmuta Kohla, osvojio većinu. Mogućnost da bi kandidat takve stranke pobijedio bila je dovoljna da se unaprijed spriječi.
Ova odluka nije bila reakcija na protupravno ponašanje, nego preventivno uklanjanje potencijalnog pobjednika. Oblici demokracije ostaju – glasački listići, odbori, javne izjave – ali se sadržaj mijenja. Listić se čisti prije nego što ga birač uopće vidi. Natjecanje se ne dobiva uvjeravanjem, nego eliminacijom unaprijed.
To je, slikovito rečeno, obrnuti nibelunški test: u starom epu junak umire zbog svoje vjernosti, u suvremenoj verziji ne smije ni stupiti na pozornicu. Predstava ide dalje, ali ishod je već unaprijed upisan u scenarij.
To nije samo njemačka osobitost. Politički mislioci od Schmitta do Wolina upozoravali su da sustavi koji se definiraju konsenzusom s vremenom počinju određivati granice dopuštene opozicije, dok kategorija neprijatelja ne biva administrativno izbrisana. U takvoj klimi izbori prestaju biti prostor odluke i postaju ritual potvrđivanja već odlučenog. Ludwigshafen je lokalna epizoda, ali skicira predložak koji bi svaka demokracija mogla preuzeti: onaj u kojem se pobjeda osigurava tako da se „nepoželjni igrači“ nikada ne pojave na terenu.
U Sjedinjenim Državama kandidat može voditi kampanju i pod optužnicom s devedeset i jednom točkom kaznenog djela. U Izraelu premijer može stajati usred rata. U Njemačkoj čovjek može biti isključen zato što je previše ozbiljno čitao ep. Poanta nije u moralnoj usporedivosti, nego u različitim pragovima koje su sustavi spremni prijeći prije nego dopuste da budu dovedeni u pitanje.
Ono što se dogodilo u Ludwigshafenu nije slučajna iznimka. To je proba za poredak koji sebi pridržava i ulogu suca i ulogu natjecatelja, zaobilazeći spore zakonske procedure u korist učinkovitosti isključenja. To nije kvar demokracije, nego funkcija demokracije koja se redefinirala u sustav bez protivnika – konsenzus održavan filtrima, a ne argumentima.
Dopuna: Nekoliko minuta nakon objave ovog eseja Upravni sud u Neustadtu odbacio je hitnu žalbu Joachima Paula. Suci se nisu upustili u razmatranje same sadržine, već su zaključili da stabilnost izbora ima prednost pred pravima isključenog kandidata, te su ga uputili na postupak nakon izbora. Isključenje stoga ostaje na snazi. Ono što je ovdje opisano kao prijelaz od natjecanja prema kuriranju sada je i sudski potvrđeno.
Fenix-magazin/SČ
