Voditeljica Folklorne skupine ADRIA Duisburg Tanja Maleš-Krznar nedavno je dobila posebno priznanje u sklopu nagrade Večernjakova domovnica 2024.
Razgovarala: Marijana Dokoza
Večernjakovo priznanje i nagrada Tanji Maleš Krznar je dodijeljeno zbog njezine upornosti i ljubavi prema očuvanju folklorne baštine među mladim Hrvatima u Njemačkoj, kao i za promicanje kulturne razmjene između Hrvatske i Njemačke.
Budući poznata voditeljica folklora nije mogla nazočiti dodjeli nagrada Večernjakova domovnica u Bad Homburgu početkom ožujka, priznanje joj je uručeno na 30. hrvatskom folklornom festivalu nedavno održanom u Mühlheimu na Majni. Priznanje joj je uručio Večernjakov urednik i idejni začetnik Večernjakove domovnice Stipe Puđa.
Tanja Maleš-Krznar je prije 20 godina osnovala Folklornu skupinu ADRIA Duisburg koju do danas uspješno vodi. Kroz folklornu skupinu promovira i čuva hrvatsku tradiciju u Duisburgu. Rođena je u Düsseldorfu, ali je podrijetlom iz Mirlović Zagore u zaleđu Šibenika. Od svoje 6. godine je uključena u hrvatski folklor. Svoju strast prema folkloru njeguje već 40 godina. Osim sto je stručni voditelj hrvatskoga folklora, prema kriterijima hrvatskih voditelja i koreografa, Tanja je i instrumentalistica tradicijskih hrvatskih glazbala i koreografkinja. Uz folklor vodi i tamburaški sastav Zlatni zvuci, koji je nedavno od Hrvatskog sabora kulture dobio brončano priznaje za svoje djelovanje.
FM: Koliko Vam znači priznanje Večernjakova domovnica koje su vam dodijelili Večernji list i Fenix magazin?
-Večernjakova domovnica je doista meni najveće priznanje za sav moj trud i rad u promicanju hrvatske kulture i baštine ovdje u tuđini. Tek sada shvaćam koliko je moj rad i angažman uočen. Već preko 20 godina djelujem u Hrvatskoj katoličkoj misiji Duisburg i u udruzi Saveza Hrvata. Vodim folklornu skupinu ADRIA Duisburg, tamburaški sastav Zlatni Zubići i klapu Aureliju. Ovo priznanje ne bi bilo vidljivo ili primijećeno da nije tih divnih ljudi, mladeži, djece koji me prate i sa mnom ostvaruju sve moje ideje. To bi se moglo usporediti s umjetnicom koja ima bijelo platno pred sobom – ali moje boje su moji članovi – bez njih platno bi ostalo prazno i nezapaženo. Moji članovi su kao boje koje donose život na platno mojih ideja i vizija. Njihova energija i moja strast zajedno stvaraju prepoznatljiva djela koja ostavljaju trag u zajednici, gradu Duisburgu, a koliko čujem od drugih, i u domovini, a i nadaleko dalje.
FM: Već 20 godina uspješno vodite FS Adria Duisburg, čega se sjećate s početka stvaranja folklorne skupine i kako je danas?
-Sjećam se početaka folklorne skupine FS Adria Duisburg jako dobro , prije 21 godinu, s 12 majki, osnovali smo folklornu skupinu. Nismo imali ništa, ni nošnje, ni sposobnost višeglasnog pjevanja, ni instrumente, ni program, ni plesove, ni mladež – doslovno ništa. Ali imali smo nešto nevidljivo, a ipak toliko bitno za naš cjelokupni razvoj tijekom ovih 21 godine – to je strast, upornost, moj kreativni duh, ljubav prema domovini i stalna želja da ovdje, u tuđini, dostojanstveno predstavljamo i živimo hrvatsku kulturu. Danas raspolažemo velikim fondom nošnji – preko 15 različitih vrsta, od Gradišćanskih Hrvata, preko cijele Hrvatske i Bosne i Hercegovine, sve do Vojvodine Bunjevaca. Pored toga, imamo 15 postavljenih mojih vlastitih koreografija. Mentorica sam i folklornih skupinama Gelsenkirchen i Mönchengladbach i Krefeldu. U proteklih 20 godina svake smo godine organizirali cjelovečernje koncerte, pjevačke i tamburaške. Na koncertima često imamo goste iz domovine, kao i naše folklorne prijateljeve ovdje iz NRW. Snimili smo i samo reportaže, kao i CD sa hrvatskim napjevima. Redovito svake godine održavamo seminare za obrazovanje članova i usavršavanje u plesu, pjevanju i svirci. Primili smo brojna priznanja Hrvatskoga Sabora Kulture. Ljudi nas prepoznaju i u gradu Duisburgu i u domovini. Gostovali smo na međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu i po drugi put idemo na Vinkovačke jeseni. Mnogo skupina iz drugih gradova prate nas rad i uzimaju nas kao primjer, a za dobar savjet ili podršku uvijek sam spremna, jer smo u folkloru jedna velika obitelj.
FM: Otkud Vaša ljubav prema folkloru? Kako ste počeli?
-U folkloru sam započela svoje prve plesne korake s 6 godina u Hrvatskoj katoličkoj misiji Düsseldorf. Tijekom ’90-ih, za vrijeme Domovinskog rata, doživjeli smo pravi procvat folklora, pa nas je u to doba bilo mnogo plesača. Budući da sam imala glazbeno obrazovanje, pridružila sam se i tamburašima te se upoznala s glazbenom tradicijom. S 20 godina preselila sam se u grad Mülheim an der Ruhr, gdje sam osnovala folklorno društvo. Godinu dana kasnije upoznala sam svog supruga i preselila se u Duisburg, gdje sam s majkama i udrugom Saveza Hrvata osnovala FS ADRIA. Godinama sam se školovala i radila na sebi i društvu.
FM: Što Vas pokreće u folkloru?
-Najveći pokretač u mom radu i zalaganju u folkloru je to što je za sve nas, uz našu zajednicu, folklor jedno hrvatsko gnijezdo gdje se svi možemo naći, družiti i zajedno stvarati. Kako se kaže: možeš pobjeći iz sela, ali selo neće pobjeći iz tebe. Nosimo dvije duše u sebi – jednu ovdje gdje odrastamo i drugu koja nas veže za domovinu. Sada treba te dvije duše nahraniti, kako bi obje znale zajedno živjeti. Čežnja za domovinom je taj pokretač koji nas sve spaja. Sretni smo kada možemo biti zajedno, družiti se i razgovarati našim materinskim jezikom, zajedno pjevati, plesati i putovati.
FM: Koliko je važan folklor za mlade Hrvate izvan domovine?
-Folklor predstavlja za mlade Hrvate u iseljeništvu velikog čuvara hrvatske tradicije, jezika i glazbenog obrazovanja. Evo jednog primjera: Na poslovnom putu u Buenos Airesu, prvo pitanje koje sam si postavila bilo je: Postoji li tamo zajednica naših Hrvata? – I tako, svi koji se iz domovine sele u inozemstvo, nose sa sobom istu znatiželju. A za mladež, posebice, lakše je integrirati se u novo okruženje kroz upoznavanje s hrvatskom omladinom ovdje. Stvaraju se prijateljstva, a folklor postaje temeljni hobi koji obogaćuje njihove živote. Rekla bi čak, kad se jednom od rodnog zavičaja udaljiš, počneš sve vise vrednovati, dali one običaje, nošnju, dali govor, dali koji zvuk dipala. Ja čim čujem diple, odmah sam doli u svojoj Zagori i u mome djetinjstvu. Folklor predstavlja za mlade Hrvate u iseljeništvu velikog čuvara hrvatske tradicije, jezika i glazbenog obrazovanja. Evo jednog primjera: Na poslovnom putu u Buenos Airesu, prvo pitanje koje sam si postavila bilo je: Postoji li tamo zajednica naših Hrvata? – I tako, svi koji se iz domovine sele u inozemstvo, nose sa sobom istu znatiželju. A za mladež, posebice, lakše je integrirati se u novo okruženje kroz upoznavanje s hrvatskom omladinom ovdje. Stvaraju se prijateljstva, a folklor postaje temeljni hobi koji obogaćuje njihove živote.
FM: Godinama ste pohađali hrvatsku školu folklora. Kakvo je to iskustvo?
-Škola folklora u Hrvatskoj je jedno prelijepo iskustvo. Na jednom mjestu okupljaju se svi voditelji iz Hrvatske i inozemstva. U 10 dana to je ogroman broj plesača koji s neumornom pozitivnom energijom sudjeluju u tom projektu. Istaknula bih sve profesore, koji su davno sami bili polaznici i sada predaju u školi folklora. Oni su ti pokretači, koji sade u nama ono zrno folklora, kako bi dalje cvalo i raslo. Jer, ovo je ipak veliko blago i znanje koje se prenosi s koljena na koljeno. Ali tu još priči nije kraj. Kao voditelj, trebaš se i sam usavršiti, nije to samo naučiti plesne korake. Trebaš zaroniti puno dublje, tako da je škola poticaj, da samo postanemo istraživači naših zavičaja. U školi ne naučiš kako biti voditelj, što je najveći izazov u folkloru, jer radimo s ljudima, omladinom, djecom i tu treba biti jako oprezan i školovati se pedagoški. A istraživanje je nešto posebno. Baviš se time kako ljudi jedni s drugima komuniciraju, čime se služe, koji melos stvaraju, zašto instrumenti ili napjevi zvuče baš tako u tom kraju. Pogotovo ta neverbalna komunikacija u plesu je očaravajuća. To je kao da nađeš dragulj, istražuješ ga, proučavaš kako izgleda, od čega se sastoji i čemu služi.
FM:Vi ste ujedno i instrumentalistica tradicijskih hrvatskih glazbala i koreografkinja?
-Za mene bi možda neki rekli da sam “one-woman show” – igra riječi na “one-man show”, jer sam postala instrumentalistica brojnih tradicijskih glazbala, s ciljem da svoje znanje prenesem budućim generacijama. A što se tiče ljubavi prema glazbi, tu sam doista poput djeteta – čujem zvuk i zaljubim se u njega, te slijedim želju da naučim stvarati taj zvuk. Tu strast prepoznajem i kod djece u folkloru; kada im nešto zasviram, na primjer na lijericu, oči im se šire od čuda, usta se otvaraju i kao da na tren zastanu disati. Vidim kako im oči rastu i odmah postavljaju pitanje, mogu li ih naučiti svirati. Glazba i ples su našem društvu potrebniji nego ikad za zdrav razvoj svih nas, a posebno djece i mladih. Glazba i ples su najučinkovitiji lijek; ne koštaju ništa, a čine čuda za zdravlje.
Tijekom dugogodišnjeg rada ovdje u dijaspori, uspjela sam postaviti više od 16 vlastitih koreografija. Na školi folklora kreirala sam koreografije za završne predstave, a svoj kreativni pečat ostavila sam i u hrvatskim ansamblima poput Zagreb Markovca i KUD-a Prigorec.
FM: Organizirate i radionice?
-U suradnji s članovima, redovito organiziram raznovrsne radionice i seminare. Primjerice, tečajeve izrade nakita ili učenje o izradi narodnih nošnji. Također, kontinuirano postavljam plesne i pjevačke seminare. Osim što angažiram hrvatske predavače iz folklorne i glazbene scene, i sama vodim seminare. Brojni seminari o tradicijskim glazbalima, održani u Offenbachu, Stuttgartu, Hannoveru, potaknuli su članove na ljubav i dodatno obrazovanje u folkloru, te su izrasli u izvrsne skupine koje danas nose hrvatsku baštinu ovdje u Njemačkoj. Znanje dijeliti i množiti to je uspjeh folklora.
FM: Nedavno ste bili i na 30. hrvatskom folklornom festivalu nedavno održanom u u Mühlheimu na Majni.Bilo je puno djece. Znači li to da se tradicija folklora uspješno njeguje u tuđini?
-Folklorijada u Frankfurtu, koju organizira Dušobrižnički ured, igra ključnu ulogu za sve skupine koje se bave folklorom, a posebno za dječje folklorijade. Isto tako veliku ulogu igra festival: Susret čuvara hrvatsko etno baštine u Filderstadtu. Bez djece, folklor nema budućnost, baš kao ni bilo koji drugi sport. Na nama odraslima je da upoznamo našu djecu s folklorom, a zatim sve teče prirodnim putem. Za današnje roditelje, čak i one četvrte generacije, iznimno je važno da njihova djeca znaju barem koju pjesmu otpjevati na hrvatskom jeziku. Budući da su mnogi roditelji i sami nekad plesali u folkloru, svjesni su koliko je to bogatstvo za njihovu djecu, stoga ih i potiču da se pridruže folkloru. Kroz ples i glazbu djeca najviše upoznaju sebe, svoje vrline i uče stvarati nešto zajedno. Videći brojne dječje folklorne skupine, garantirano je, da naše gnijezdo folklora će opstati i u budućim generacijama.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
