U “predproljećno vrijeme” bilo je malo ili niti malo studenata u nekakvim studentskim “upravljačkim strukturama”, a koji su bili nacionalno svjesni i tako “obojeni”.
Piše: Dr. Jure Burić
Malo ih je bilo i u studentskim domovima. I na jednom i na drugom mjestu boravili su ili članovi Komunističke partije ili njihovi istomišljenici.
Mojim dolaskom u Zagreb, zahvaljujući dr. Ivanu Soldi koji je bio član fakultetskog odbora (predsjednik) na Medicinskom fakultetu, uključio sam se i sam bio izabran u taj odbor.
Potpora kolega
Pomogla mi je moja dobra komunikacija s kolegama koji su mi dali nesebičnu potporu. Bili su to među inima Goran Dodig (proglasio studentski štrajk), Šimun Križanac, Ivan Križanac, Jakov Šupe (jedan od žešćih govornika), Slobodan Brdar, Saša Devčić, Tihomir Bušić. Ante Ljubičić, Ante Matković, Marko Turić, Ivan Boras i njegova supruga Ana, Ivan Sušac, Andrija Sušac, Irenko Cigit, Ratko Glamuzina, Ante Sesar, Niko Glavić, Marica Vrdoljak, Veljko Božikov, Edo Emer, Zoran Bašić, Juraj Njavro (onaj Vukovarski), Jure Juras, Josip- Joža Đaković, Ilija Petrušić, Ante Petrušić, Marinko Erceg, Miro Bračić, Vlado Petric, Jure Bilić, Ivan Malčić, Ivan Radišić, Pavo Kalinić, Vjekoslav Jazbec, Daniel Došen, Ivan Kilić, Egidio Čepulić (jedan od glavnih pokretača ideja), Miljenko Brnabić, Zlatko Mandić, Miro Šćap, Dinka Čović-“Dinja” i
njegove supruge Ivana Peko, Stjepan Turek (bio je vlasnik skriptarnice na Šalati i čovjek od ogromne pomoći u tiskanju svih naših materijala), Josip Mičija (malo su ga zlouporabili u vrijeme studentskog štrajka), Ante Kutle i njegov puno mlađi brat Miroslav taman prispio za lijepljenje plakata, Damir Rebić (Sika), Slavo Repušić, Božo Ljubić, Petar Jukić, Ilija Kuzman, Vlado Jukić, Zlatko Jelača, Mirko Šamija (koji je svaku večer točno u ponoć iznosio svoj mali tranzistor na prozor svoje sobe u Šarengradskoj.i “do daske” puštao Hrvatsku himnu što se izvodila na radiju nakon završetka programa) i mnogi drugi da ih sve ne nabrajam, jer bi potrajalo, pa se ujedno i ispičavam svim dragim prijateljima i kolegama koji nisu spomenuti, a to zaslužuju.
Potrudio sam se zajedno s Ilijom Petrušićem preuzeti Socijalnu referadu i tako odlučivati o dodjeljivanju mjesta u studentskim domovima. Već iduće godine zahvaljujući istoj garnituri soc.referenata po ostalim fakultetima (a ništa se nije slučajno događalo, jer se o svemu dogovaralo ili nakon Sv. Mise u Palmotićevoj ili na Dinamovom stadionu.). Tamo su se rađale ideje o “Hrvatskom proljeću” koje su “dozrijevale” kasnije u studentskim domovina. Tamo se odlučivalo o prekidu drame Marijana Matkovića “General i njegov lakrdijaš” gdje se ismijavalo i omalovažavalo Nikolu Šubića Zrinskog! S istom tom dramom počimala je kazališna sezona u Beogradu.
Besplatne odvjetničke usluge
Kada su nas lišili slobode, zagrebački odvjetnici među kojima je bio prvi Lav Znidarcič (otac Zvjezdane Znidarčić) ponudili su nam svoje besplatne odvjetničke usluge i obranili nas. Studenti su dobili vremenske kazne do 60 dana koje su kasnije i ukinute. Išli smo se žaliti i samom Krleži, koji je pred nama nazvao Matkovića i upitao ga: “Što se to događa, dok sam ja pisao drame meni su zatvarali glumce, a Vama zatvaraju publiku”? Bilo je to vrijeme kad smo nas nekoliko prijatelja mogli u svakom trenutku “dignuti na noge” i do pet tisuća studenata, što naravno nije bilo malo. Tako smo na sreću loše organiziranih komunista preuzimali i domove i fakultetske odbore.
Osjetili su “partijaši”gdje im je zapravo glavni problem, pa je Slobodan Lang toga ljeta, dok sam ja boravio u Ravnom, osporio moje uputnice u studentske domove proglasivši na njima pečat na kojem je pisalo “Potporno društvo” umjesto po njima “Socijalna referada” nelegalnim, pa čak i krivotvorenim. Studentima su naložili da odmah napuste studebtski dom. Sestra od moga prijatelja Damira Rebića “Sike”, Marija javila mi je za te nemile dogođaje te sam ja istog trena krenuo za Zagreb. Trebalo mi je punih mjesec dana “trke” i muke dok sam konačno uspio zaustaviti iseljenja, a iseljene vratiti. Nije bilo lako usred ljeta kad su moji prijatelju na odmorima tako reći sam se boriti s problemom što su mi ga nametnuli. Osporavali su “komitetlije” i ispravnost bodovanja kao uvijet dobivanja doma. Na njihovu žalost “bitku” su izgubili, a mi dobili još jedan poticaj za nastavak nečega što je odavna u našim planovima zacrtano.
I danas čuvam sve te “papire” s imenima, pa čak i kopije izdatih uputnica, a “prisvojio” sam i taj sporni pečat “Potpornog društva” koji im nakon moga odlaska nije niti trebao, jer su naravno napravili novi – “socijalistički”!
Dokaz snage i organiziranosti
Prvi pravi ispit bio je izbor studenta Prorektora. Tu smo dokazali našu snagu i našu vrhunsku organiziranost. Izbor novog vodstva Saveza studenata Zagreba i Hrvatske gdje smo konačno sa scene pomeli Langa i njemu slične, a postavili Dražena Budišu i Antu Paradžika.
Nije se bilo lako boriti s ortodoksnim komunistima predavačima na Medicinskom fakultetu: prof. Milanom Škrbićem, prof. Zvonimirom Krajinom, doc. Topalovićem …..i njihovim poslušnicima Langom, Gnjidićem, Kraljevićem,Topićem, Baltićem…..
Na drugim fakuktetima bili su ljudi u koje si se mogao pouzdati: Ante Paradžik, Ivan Zvonimir Čičak, Dražen Budiša, Ante Periša, Vlado Boras, Srećko Mandić i njegova braća, Jerko Đetek sa svojom braćom, Ivan Vokić i njegova supruga Ljilja, Ante Primorac (po savjetu Dražena Budiše doša iz Kanade k meni u Dubrovnik i bio pri pomoći u listopadu 1991. i ostao zajedno sa svima nama u blokadi i četničkom okruženju), Mijo Jukić, Muje Krasniči, Vlado Ćutuk, Vide Maslać, Zlatko Majstorović, Filip Vučak, Davorin Pamić, Ante Petrić, Josip Peček, Ferdo Bušić, Ivan Marohnić, Elza Kraljević, Ljerka Mintas, Zvjezdana Žnidarčić, Nikica Valentić, Damir Begović, Tomislav Majić sa svojom braćom ( bilo ih je pet i svi su studirali osim najmlađeg koji je bio srednjoškolac, sami se financirali i uzdržavali svoju majku u Hercegovini, jer su rano ostali bez oca. Čim bi položili ispite u ljetnom roku odlazili bi u Njemačku kopati kanale, teško raditi, štediti novce skupljajući sve na jednu hrpu od koje su morali živjeti do narednog ljeta!!!), Vicko Goluža, Ivan Sesar, Ante Glibota, Ivan Škoro (i onaj jaki i onaj visoki), “Cika” Dugandžić, Berislav (ljudina iz Siska), Marko (“Preobrazbal-Slavonac), Mate Penavić i njegov brat Tihomir (suborac i prijatelj generala Praljka), Pakiša Radica, Luka Šutalo, Martin Marić, Ivan Gudelj, Marko Kovačević, Ive Zulim, Perinko Cigit i mnogi, mnogi drugi.
Izbor prorektora
Izbor studenta prorektora gdje se je na ideju pok. Matka Bradarića ondašnjeg tajnika “Enciklopedije moderne” i suradnika rektora prof Ivana Supeka, prijavio Ivan Zvonimir Čičak, a njegov protivnik Damir Grubiša koji je kao prijedlog saveza komunista po tisku već bio izabran. Samo je tu “formalnost” trebalo i potvrditi na Skupštini Sveučilišta.
E, tu smo im planove poremetili. Jerko Đerek (koji je rekao kako Damir Grubiša želi biti prorektor “samo da bi osigurao bolju perspektivu za laktašenje”!) i Ante Žužul svojim istupom dali su do znanje tko je Čičak, a tko Grubiša. U prvoj rundi glasovanja izabran je rektor Ivan Supek i dva prorektora dok Čičak i Grubiša nisu skupili dovoljan broj glasova, pa se izbor morao ponoviti. Kako su jedna trećina glasača bili studenti, a mi među njima imali 90% naših, trebalo je na sve načine nagovoriti druge glasače da svoj glas daju Čičku. Neki od onih “ne naših” studenata dobili su malo straha i jednostavno “isparili”- zato i jest Grubiša dobio manje glasova u drugom nego li u prvom glasovanju.I tako naš “Zvonac”- pobijedi.
Tek tada nastupaju problemi. Komunisti i mediji vršili su takav neviđeni, a neuspjeli, pritisak na studente da Čičku ne daju povjerenje. Prvi i najveći zbor potpore Čičku ja sam organizirao kao predsjednik Svjeta stanara studentskog doma u Šarengradskoj. Bilo nas je preko tisuću. Puna dvorana i još toliko vani. Na zbor je sa svojom delegacijom došla i Ema Derossi Bjelajac kao sekretar Komiteta (nakon Savke Dabčević Kučar). Nakon poduže rasprave dao sam prijedlog na glasovanje. Rezultat: Drugarica Ema i onih njezinih sedam-osam nesretnika protiv, a svi drugi za Čička.
Sastanci u Čičkovom stanu
Pokušali su oni i u Splitu i Rijecii i Osijeku, ali zaludu. Čičak je ostao prorektorom dok nije nakon studentskog štrajka završio u zatvoru.
Ostao je i pored činjenice da su protiv njega bili svi koji su nešto u tom partijskom sustavu toga vremena značili, pa i Nikola Ban Sekretar Sveučilišnog komiteta SK koji je izjavio: ”Smatramo da izabrani studentski prorektor ne može biti prorektor Sveučilišta i podržavamo široko izraženo nepovjerenje u Zagrebu i drugim visokoškolskim središtima u SR Hrvatskoj”. Može druže Bane, vidiš da može!
Bilo je i onih umjerenijih i razboritijih i samokritičnijih poput Vlade Ravlića koji je bio sekretar organizacije SK Studentski centar i upravitelj studentskog doma u Šarengradskoj, a koji je pak izjavio: “Izbor Čička odraz je realnih snaga. U domu u Šarengradskoj ulici na njemu je bilo 2.000 studenata, a to je skup ljudi, to nije grupica. Moramo priznati da smo slabi i da ćemo biti još slabiji ako ovako nastavimo……..”
Skoro svaku večer nas petnaestak sastajalo se u Čičkovom stanu blizu Kvaternikovog trga kod njegovih roditelja. To su bili divni ljudi.
Njih petero braće i jedna sestra koja je jedina i radila kao stomatolog. Uvijek bi nam priuštili gomilu hrenovki sa senfom i toplim bijelim kruhom. Nekima bi to bio i jedini obrok toga dana, a meni je i danas to jedno od dražih poslastica, valjda stoga jer me asocira na te burne i ponosne dane. Jednoga dana,ako Bog da, imam želju na tu zgradu postaviti ploču na kojoj će pisati: “Ovdje su živjeli otac i majka studentskog pokreta Ante i Marija Čičak, roditelji prvog studenta prorektora Ivana Zvonimira Čička”.
Zatvorska ćelija do Brune Bušića
Zbog već poznatih stvari koje su se događale tada u onoj jadnoj državi netko je odlučio ići u štrajk. Ja sam se s tim suočio one noći (21. studenog, baš na moj rođendan), kad su me pozvali na sastanak u prostorije studentskog liste, kraj džamije, u koje su oni spretniji ušli preko prozora, pa nama otvorili vrata. U to vrijeme ja sam već bio malo primirio.
Nisam želio nikakvu funkciju. Upoznao sam svoju sadašnju suprugu i želio se smiriti, završiti fakultet i postati obiteljski čovjek. I nisam pogriješio. Moja Ljiljana mi je rodila petero divne djece, danas imamo hvala Bogu sedmero prekrasne unučadi (pet dečki i dvije djevojčice)
Ta moja odluka pomogla mi je uz moje dobre odvjetnike gđu. Dafinku Večerinu i gosp. Tomaševića da ne budem dugo u zatvoru – svega stotinjak dana, ali dovoljno da i to zlo upoznam.
U ćeliji do moje bio je moj prijatelj Bruno Bušić koji mi reče kad je saznao da mi je supruga u drugom stanju: “A prijatelju samo da bude muško pa da im…,,.” (nije za pisati). Danas je to muško naš ponos, a da je živ Bruno, bio bi i njegov ponos jer je autor izvrsnih serijala na HTV-u : od “Tajnovitog srednjeg vijeka”, “Hrvatskih kraljeva”, “Ludih Rimskih careva”, “Republike”, do najnovijih “Uskoka” koji se prodaju i emitiraju u preko pedest zemalja svijeta.
Onoga dana kad je štrajk počeo, počeli su i pravi problemi. Mi smo ustrajali, a političari i oni “naši” i oni tuđi po svaku cijenu htjeli ga okončati. Na veliki zbor koji je bio na Medicinskom fakultetu došao je i general Ivan Šibl i prof. Ivo Padovan (moj kasniji učitelj i veliki prijatelj). Vidi general da ne odustajemo pa reče: “Prekinite to molim vas, zar ne vidite da naši protivnici cvjetaju”. Studenti se pokolebaju, a ja uzmem mikrofon i zagrmim; “Bolje je generale da cvjetaju nego da su u pupoljku, ovako će prije uvenuti”. Dobio sam frenetičan pljesak i štrajk se nastavio.
Trebinjski zatvor
U zatvoru sam morao “dokazivati” tko su protivnici, a tko..,,,,
To bi moj prof. Padovan često citirao i svakako želio upoznati mojega oca nakon što sam mu ispričao kako me je posjetio u Trebinjskom zatvoru dok su me sprovodili za Zagreb, jer su me lišili slobode u mojoj kući u Ravnom kad sam došao roditeljima reći kako sam se odlučio ženiti. Negdje iza pola noći otvaraju se vrata ćelije, a pred njima moj otac i policajac. Pita mene otac kako sam i jesu li me tukli. Dobro sam rekoh i nisu me tukli. On se tad okrenu policajcu pa mu veli: “Jovo – ostavljam ti sina živa i zdrava u tvojim rukama, bude li mu falila dlaka s glave ja ću tvoju otkinuti”. Naljuti se Jovo i odgovori: “Pa ja ga samo čuvam dok ga ne odvedu”. Dobro, onda ti reci onima kojima ćeš ga predati što će s tobom biti, ako njemu što bude”! Lako ti je nakon toga biti hrabar kad imaš takvog oca! Došao je moj profesor kod mog oca dvije godine prije ovog Domovinskog rata. Začudio se našom kućom i imanjem koje je samo s našim rukama stvoreno. Otac mu reče :“Moj profesore pobratime (jer su se Pobratimili), ako kakva nevolja dođe, kakav rat, …dođite s cijelom obitelji, ima ića i pića za godinu dana i za moje i članove Vaše obitelji”
I ne prođoše niti dvije godine, a pobratim mome ocu nosi u Zagrebu humanitarnu pomoć, jer je rat u BiH počeo razaranjem moje kuće 1. listopada 1991. godine, kad je ona temeljito opljačkana i spaljena. Eno je i danas još bez krova, mada su je zločesti novinari tamo negdje 1998. i “obnovili” i „luksuzno namjestili“. Ali Bože zdravlje mome bratu i njegovoj supruzi, a i nama, jednoga dana biti će i to. A oni koji veličaju Savku i Tripala, a umanjuju žrtvu studenata koji i jesu prave žrtve Hrvatskog proljeća upućujem na knjigu :”Sječa Hrvatske u Karađorđevu 1971.- autorizirani zapisnik, Meditor Zagreb 1994.” gdje drugarica Savka govori: “Druže Tito, hrvatski šovinizam je najvirulentniji i s njim se moramo najprije konfrontirati”! Treba još nešto tome dodati ?! I na koncu – mi koji smo imali sreću doživjeti našu državu Hrvatsku i tako doživjeli i ostvarenje našega sna začetog u studentskom pokretu i Hrvatskom proljeću iz 1971. godine možemo s pravom uzviknuti : “Hoc erat in votis” ili “To bijaše u snovima”!!!
Fenix-magazin/SIM/ Dr. Jure Burić Fotografije: Preslik iz knjige “Preporod hrvatskih sveučilištaraca – Anatomija slučaja Čičak”
