Te, jedne večeri, na rođendanskoj proslavi, susreo sam djevojčicu sa poteškoćama u razvoju. Ne želeći iznositi detalje, a za potrebe razumijevanja ovog članka, spomenut ću tek da ta djevojčica, između ostalog, pati i zbog nesocijalizacije. Držim do toga da njenu tešku životnu priču nije potrebno obrazlagati…
Prijatelji, kao i njihova djeca, bili su okupljeni na proslavi rođendana. Po dolasku, sve je izgledalo onako kako bi to trebalo izgledati kada je u pitanju rođendansko slavlje. Društvo, hrana, piće, glazba, torta, te naravno – rođendanske svjećice na njoj.
I tako, kada se približio trenutak puhanja svjećica, red je bio na slavljeniku koji je trebao otpuhati zapaljene svjećice. U trenutku kada je slavljenik trebao otpuhati svjećice (što je i napravio), dogodila se prava mala drama. Ranije spomenuta djevojčica počela je vrištati i urlati po stanu, pokušavajući izreći ono zbog čega je ljuta, a pokazujući na osobu koja je otpuhala zapaljene svjećice.
Počela je intenzivno plakati, vikati, trčati, te pokazivati elemente agresije. Ono što me u tom trenutku „osvojilo“, koliko god to čudno zvučalo, bio je pristup njenog oca. Svjestan toga što je napravila, a znajući da sada, u tom trenutku, ne može promijeniti situaciju, kao niti njenu reakciju, strpljivo je stajao uz nju. U jednom trenutku, taj je otac kleknuo kraj nje i blagim glasom govorio: „Ej, tu sam. Polako. Polako, tu sam..
U tom trenutku razmišljao sam o jednome – A što ako ovako izgleda duhovni život svakog od nas? Što ako se ponašamo kao mala djeca? Što ako nismo u pravu kada Bogu prigovaramo za neke događaje i situacije? Što ako stvarno ne znamo što je za naše dobro? Što ako nas stvarno Bog tako dobro poznaje, kao što mislimo da vjerujemo?
Ta je djevojčica plakala i plakala, a otac je i dalje strpljivo bio uz nju. Primjenjujući tu situaciju u daljnjem razmišljanju, nisam mogao ne pomisliti – kolike su samo situacije u kojima nisam u pravu kada se svađam sa Bogom, a on i dalje stoji i sluša? Kolike su situacije u kojima očajnički nešto želim i zamjeram Bogu zbog nedobivenog, a on stoji kraj mene i dopušta da izrazim svu svoju djetinju i često neopravdanu ljutnju?
Ona ne zna da nije bila u pravu. Po njenom je sudu, te večeri ona trebala biti u središtu pozornosti. Njeno zamjeranje nije bilo opravdano, pa opet, unatoč tome, njen je otac nije osudio, nije vikao na nju, nego je strpljivo podnosio i čekao trenutak u kojem će ona shvatiti da je razumije i suosjeća s njom.
To mi je iskustvo počelo mijenjati perspektivu. Kolike su samo situacije u kojima zbog svog djetinjeg plača i urlanja ne primjećujem Boga koji stoji uz mene i govori – Ej, polako, tu sam… Koliko ga puta nisam čuo i opazio, a on je bio ondje, možda i tamo gdje sam mislio da ga nije bilo…
Fenix Magazin/MĐ/ Matija Đudarić
