U subotu, 25. kolovoza s početkom u 9 sati za žrtve Drugog svjetskog rata služena je sveta misa zadušnica na spomen obilježju kod jame “Rudina” na otoku Šolti. Misu je predvodio don Ante Vranković iz Strožanca u koncelebraciji župnika iz Grohota don Vinka Beusa i župnika iz Nečujma don Dalibora Miline.
Cvijeće na spomen ploču žrtvama iz Drugog svjetskog rata položio je načelnik Šolte Nikola Cecić-Karuzić dok je svijeću upalio predsjednik Općinskog vijeća Ante Ruić.
Jama Rudine postala je stratište 22. rujna 1943. kada su mučeni, pogubljeni i u jamu bačeni Šoltani Cvjetko Bezić, Božan Pavela, Leonardo Mladinov, Vice Mladinov, Jugoslav Kučić i Tonka Antunović.
Osim ovih žrtava koje su partizani likvidirali na njima svojstven modus operandi, u jami se nalazi još posmrtnih ostataka žrtava koje do danas nisu identificirane.
Jedan od žrtava Cvjetko Bezić, na čijoj se zemlji jama nalazi, bio je jedan od najuglednijih stanovnika mjesta Grohote, javno je svjedočio svoju vjeru te je bio uključen u rad tadašnjih katoličkih organizacija, posebice Orlovškog društva. Osobno je poznavao blaženog Ivana Merza. Njegov brat, svećenik, don Marin Bezić rekao je da nije bilo razloga ustati protiv Cvjetka doli zloće i opačina, te mržnje protiv Boga, katoličanstva i mržnje protiv hrvatstva.
Don Srećko Bezić, jedan od sedmero djece koja su ostala iza pogubljenog oca, napisao je biografiju o svome ocu u kojoj navodi: “Za vrijeme Drugog svjetskog rata bili su na Šolti Nijemci i Talijani, tuđinci i zavojevači. Ali niti jednog našeg čovjeka nisu ubili. A onda su došli partizani iz našeg sela kao “vikači” slobode i prije nego su sjeli na stolice vlasti ubili su našeg oca samo zbog ideoloških razloga.”
Na malom otoku Šolti postoje čak četiri jame za koje se znalo cijelo vrijeme ali koje se nastojalo zataškati i koje se u vrijeme Jugoslavije nije smjelo spominjati. Mještani vrlo dobro znaju tko su bili partizani koji su počinili ovaj strašni zločin, no kao i na drugim jamama i masovnim grobnicama nastalim za vrijeme rata i poraća u Hrvatskoj, ni ovdje nitko nije izveden pred lice pravde.
Don Vinko Beus kaže da s duhovne strane gledano za izvršitelje to nije bio dobar život jer kao što je Dostojevski u “Zločinu i kazni” napisao počinjen zločin ostaje u čovjeku. “Kad čovjek naudi drugom čovjeku, u duši ostaje duboka rana i ako čovjek ne traži oprost i ne pokuša mijenjati svoj život on živi život protiv Boga. Ne da će Bog nekoga kazniti, nego je život bez Boga istinska kazna.” – istaknuo je don Vinko Beus.
Fenix-magazin/Marija Lovrić Holenda
