Kad jednom krenete Jadranskom magistralom, zaboravit ćete kako izgleda obična vožnja. Budite sigurni da nema brze vožnje, ali nema ni monotonije koju nude autoceste.
Piše: Marijana Dokoza
No, zato se iza svake krivine krije nova čarolija, novi pogled koji će vam oduzeti dah i uvijek iznova vraćati onu misao kako samo Bog može stvoriti takvu ljepotu. Ako bih morala u jednoj rečenici opisati Jadransku magistralu, rekla bih kako je to cesta koja vas uči kako putovati.
Jer, ako krenete u rano jutro, vidjet ćete kako se budi more, rasteže se i proteže u beskraj, a ako cestom prolazite u suton, pogled će vam zastati na stijenama koje se žare poput starog zlata. Vožnja tom prometnicom je putovanje kroz mjesta, pored obale, stijena i litica, ali i kroz povijest i vlastiti doživljaj. Stoga nije ni čudo da je svjetski časopisi uvrštavaju među najljepše ceste na svijetu. Proteže se na 1.000 kilometara od Trsta do Ulcinja, od čega 818 kilometara kroz Hrvatsku, a ove godine slavi svoj 60. rođendan.
Zavratnica, čarobna uvala podno Velebita
Na toj cesti skriva se i Zavratnica, čarobna uvala dužine 900 metara, nalik malom fjordu. Do nje se pješice može doći iz Jablanca, mjesta koje izgleda kao da je ispalo iz neke davno zaboravljene priče. Stare fasade kriju tragove srednjovjekovne Ablane, a iznad njih stoji planinarski dom na litici na visini od 26 metara. A osim ostataka srednjovjekovnih gradskih zidina i tornja nekadašnje naselbine Ablane, tu se nalazi i crkva sv. Nikole iz 12. stoljeća. Spomenimo tek, kako je u 13. stoljeću Ablana imala status kraljevskog slobodnog grada.
– Neš ti autom u Zavratnicu, parkiraj tu gori pa lagano, put pod noge.., rekao nam je jedan djed, koji je sjedio pred zatvorenom trgovinom i u društvu svojih sijedih prijatelja, kad smo ga upitale kako doći do uvale.
Sjedili su kao da upravo “mudraci vijećaju” i pokazali nam smjer. – Treba vam oko petnaest minuta, rekao je.
Nas tri prijateljice krenule smo, kako je starac i rekao, „put pod noge“, uvjerene da će to biti tek lagana šetnja i naravno da ćemo brzo stići do cilja. Ali, prevarile smo se. Staza koja je do uvale vodila uz more nas je iznenadila. Svaka krivina otkrivala je novi čaroban pogled, ali smo i svaki put shvatile kako nam cilj i nije baš tako blizu.
Hodale smo nekih dvadesetak minuta, dok nismo stigle do malenog pješačkog tunela koji nas je odmah oduševio. Naravno, morale smo stati, uslikati se i napraviti nekoliko selfieja, svaka poza na brzinu pomno osmišljena, kao da ćemo slike poslati na izložbu. To naše slikanje omeo je mladić koji nam je došao ususret, a pomalo je šepao.
– Što ti se dogodilo?, upitale smo ga znatiželjno.
– Ma išao sam u šlapama, zapela mi je jedna i eto… sad šepam, nije preporučljivo u šlapama, nasmijao se, ali činilo se kako mu do smijeha i nije.
Pogledale smo se mi, sve tri u šlapama, i morale smo se suzdržati da i same ne prasnemo u smijeh. Nisu baš najbolje za ovaj teren.
— Koliko još do uvale?. upitale smo ga.
— Još, bar oko dvadesetak minuta, rekao je.
— Dvadesetak? Pa onaj dida doli nam je rekao petnaestak, a mi već hodamo dvadesetak!, zbunjeno smo komentirale.
— Ma ne znam odakle je on krenuo, ali sigurno treba najmanje 40 minuta od Jablanca do uvale, odgovorio je.
Pogledale smo se. Što sad? Već je bilo 19 sati, a to je značilo, ako krenemo do uvale, vraćat ćemo se ovom istom, ne baš lakom stazom, po mraku. Razmislile smo na trenutak, a zatim donijele odluku: vraćamo se zasad. S obećanjem da ćemo sljedeći put biti bolje pripremljene i krenuti ranije do te magične uvale.
No, nismo željele da nas pogled na uvalu zaobiđe. Kako već pješice nismo mogle do uvale, odlučile smo skrenuti s Jadranske magistrale i autom se spustiti do vidikovca. Do njega vodi uski neasfaltirani put, a mi smo bile odlučne da uživamo u čarobnom pogledu dok mrak potpuno ne padne. I tako je i bilo. Stigle smo na vidikovac desetak minuta prije nego je pao mrak.
Pred nama se pružio pogled na uvalu dugu oko 900 metara, a široku do 150 metara, s visokim i strmim obalama do 100 metara. Unatoč svojoj izoliranosti, uvala je odavno prepoznata kao prirodni fenomen. Prema informacijama sa stranica Turističke zajednice, Zavratnica se ponosi nevjerojatnim biljnim bogatstvom: 116 biljnih vrsta, među kojima se nalaze i zakonski zaštićene biljke poput ilirske perunike, kadulje, masline i američke agave. Uvala, koja je 1964. godine proglašena zaštićenim krajobrazom, od 1981. je dio Parka prirode Velebit.
Ratni brod na dnu Zavratnice
Na početku 20. stoljeća, kad su svjetske metropole bile previše zasićene, Zavratnica je postala tajno utočište bečke i praške elite. Oni su se ovdje povukli, daleko od očiju javnosti, u miru uživali u njenoj ljepoti i šetnicama uz more. Gornja staza, s vidikovcem s kojeg puca pogled na more, bila je savršeno mjesto za inspiraciju i odmor. Čak je i književnik Vjenceslav Novak upravo u ovoj oazi mira i tišine pisao svoja djela.
Međutim, Zavratnica u sebi čuva i ne baš tako lijepu prošlost. Naime, tijekom Drugog svjetskog rata, bila je utočište za njemačke ratne brodove. U svibnju 1944. britanski zrakoplovi s bazom na Visu počinju napade na brodove u sjevernom Jadranu, a jedan od tih napada imao je kobne posljedice za dva britanska pilota. Zrakoplovi su srušeni u okolici Zavratnice, a njihovi piloti, Roland McCafferty i James Brown, nikada nisu pronađeni.
Tijekom tih napada, njemačke brodove štitile su visoke obale uvale, koja je bila izvrsno sklonište. No, i danas se još mogu vidjeti ostatci tih brodova a čelični kosturi njemačkog “Siebel trajekta”, dvotrupne brodice koja je služila u operaciji “Morski lav”, ostat će zauvijek simbol tog turbulentnog vremena. U moru uz stazu može se vidjeti potonuli njemački ratni brod, a kažu kako ronioci mogu čak i zaroniti i istraživati ga.
Kad smo onog momka kod pješačkog tunela upitale vrijedi li otići do kraja, samo je nerazgovijetno promrmljao nešto. Ipak, zaključile smo da vrijedi, jer u Zavratnici leži prošlost, ljepota, tišina i tragična priča, baš kao u nekoj knjizi, koju ćemo, idući put, odlučile smo čvrsto, „pročitati“ do kraja.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza/ Foto: Fenix (Živana Vulinović)
