Davno mi je dobar prijatelj i ugostitelj Ivica, poslije nastupa klape Bonaca u njegovom lokalu rekao: „Kume ovo je odlično! Stvarno…, ali džaba, jer ja ujutro kad se probudim i zakuham kafu, pa pustim moga Safeta i njegovu sevdalinku… Tad mi je srce na mjestu. Valjda je to u nama...“
..kaže Marko Majkovica ili kako ga zovu Gospar Marko na vječno pitanje zašto iseljeništvo više voli sevdalinke, pa i folk glazbu, više nego glazbu iz svojih krajeva.
Marko je jedan od osnivača grupe “Dubrovački kavaljeri”. Osnovani su u Dubrovniku 1984. godine, nalaze se punih trideset godina na hrvatskoj glazbenoj sceni, podsjećaju nas svojom glazbom na romantične trenutke i slušajući se na tren otplovimo u neko drugo, sneno vrijeme protkano čudesnim notama ljepote. Osim što su izvrsni glazbenici, oni su i promotori hrvatske kulture i turizma. Marko Majkovica, vokal, klavijaturist, kompozitor i aranžer, svojedobno je lutao i rokerskim putovima. Nekada je bio dio sarajevske rock-scene, no onda se vratio u svoj rodni grad i nastavio se baviti glazbom – nježnom, romantičnom – kavaljerskom. Danas živi u Beču, ali često svraća u svoj grad.
F: „Dubrovački kavaljeri“! Hm, jeste li uistinu kavaliri?
Haha… pa mislim da jesmo… u tom smo duhu odgojeni pa nekako tu tradiciju i održavamo sve ove godine… Mi smo u stvari ono što bi mogli nazvati „stara garda“. Za nas je žena još uvijek najvažniji dio našeg bivstva. Žena je ta koja je na našem tronu, i njoj se mora pokloniti sva pažnja i ljubav…
F: Jesu li Dubrovčani veći kavaliri od ostalih?
Mislim da nijesu… Kavaljera ima svugdje, naravno ako postoje… Dubrovčani su možda malo konkretniji i daju značaj tom kavaljerstvu. Ipak su gospari, pa to daju do znanja, dok se ostali prilično uvlače u sebe i ne dopuštaju da to izađe van njih (vjerojatno misle da bi na taj način njihova muška sujeta bila umanjena).
Vrlo lijepa gola istina!
F: Kažu da su muškarci krivi što romantika nestaje
Baš se bih se složio s time. Romantika nije jednosmjerna ulica, nego zajedničko građenje i ulaganje u nju. Za mene kažu da sam veliki romantičar, iako su nažalost ta vremena pomalo prošla, što bi rekli stari ljudi: „nije ti to više u modi“. Sad je došlo neko drugo vrijeme: trčanje za lovom, a mnogima i puko preživljavanje. One lijepe male stvari koje se samo na prvi pogled čine sitne, a koje jako puno znače, izgubile su u kolotečini, a time i značaj. Premalo je istine, a previše laži. Pritom mislim obostranih: i od strane muškaraca, kao i od žena, a romantika je uvijek bila lijepa gola istina, protkana nježnošću, jubavi… e!
F: Već ste dulje vremena na relaciji Beč-Dubrovnik?
Da! Takav mi je postao tempo života, iako je već i meni polako postalo isuviše kilometara godišnje. No, ja uvijek kažem: to je ta istina sinova jedinaca, pa kad roditelji pređu 80-u, moraš se nekako prilagoditi situaciji, biti koliko možeš s njima, a ne smiješ ni posao zanemariti. Za sada sam to nekako uskladio, iako je sve teže.
Normalno je da Hrvat u BiH osjeća više bosanski kad je riječ o glazbi!
F: Kakvi su bečki Hrvati? Vole li klapsku glazbu?
Po meni je problem Beča što je dosta ljudi pomiješalo kruške i jabuke. Nikako da shvate da državljanstvo i vjera nije isto, tako da imamo veliki broj katolika koji dolazi iz Bosne, a nazivaju se Hrvatima. Mislim, nek’ mi oproste svi, ali vjeroispovijest nema veze s Domovnicom… Tamo je premalo nas, „morske čeljadi“, da bi ta klapska pjesma doživjela neki veliki bum. Iskreno, čak i na našim koncertima i nastupima akustično klapskim, većinski dio publike čine Austrijanci. Jednom davno, poslije nastupa klape „Bonaca“, u lokalu mog dobrog prijatelja i ugostitelja Ivice, najbolje mi je rekao: „Kume, ovo je odlično! Stvarno… Ali džaba, jer kad se ja ujutro probudim i zakuham kafu, pa pustim moga Safeta i njegovu sevdalinku… Eh, tad mi je srce na mjestu! Valjda je to u nama…“
Postupno, kao da se i ta klapa izgubila. Sve je postalo komercijalno: aranžmani, orkestracije… Iskreno, klape su mi izgubile dušu!
F: Kad je riječ o glazbi, mislite li da se Hrvat iz BiH više osjeća Bosancem nego Hrvatom?
Pa to je normalno. Ipak je to u nama, s tim smo odrastali, to je naša tradicija i kultura. Mislim da se toga ne smijemo stidjeti, a još manje politizirati, jer tko nema tradiciju i kulturu, taj nema ni svoj identitet!
Svi mi slušamo ono na što smo naviknuli, jedino vremenom, s godinama, izgrađujemo i oblikujemo svoju osobnost, kao i stil glazbe koja nas oduševljava, koja nam je bliska, koja postaje dio naše osobnosti. Jer, na koncu, ipak je glazba ta koja nas umiruje, raduje i oplemenjuje. Uz nju koju provodimo najljepše, a i najteže trenutke života. U svim segmentima života, nemoguće je zamisliti život bez glazbe pa ma kojoj se vrsti glazbe okrenuli.
Ipak je istina da bez obzira odakle dolazi taj katolik ili Hrvat, on je u dijaspori uvijek stranac. Uostalom, kao i odmakom vremena otkad je otišao iz svog rodnog kraja, gdje također postaje strancem.
„U neke male ure…,“ album koji osvaja i Austrijance i Hrvate
F: Imate li neki novi album?
Vrijeme stvarno polako leti. Još uvijek nam je novi aktualni album onaj koji je izašao u prosincu 2012., pod nazivom „U neke male ure“. Riječ je o jedanaest pjesama i mislim da je jako dobro prihvaćen od austrijske publike, a i od strane naših ljudi gore. Upravo aranžiram dvije nove pjesme u povodu tridesdte obljetnice postojanja.
Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju Fenix Magazina koji je na prodajnim mjestima u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji, Luksemburgu do 07. rujna
