„Govorilo se da je bivša Jugoslavija izvozna gospodarska sila, da može prehraniti cijelu Europu, da je vojna velesila – četvrta u Europi i osma u svijetu, da je – navodno – prema Forbesu, bila jedna od razvijenijih europske zemlje. Sve je to bila laž“.
To piše beogradski novinar, pisac i publicist Aleksandar Bećić u povećem prilogu za Telegraf.rs u kojem argumentirano pobio pet najvećih zabluda o gospodarstvu bivše propale države zvane Jugoslavija.
Tekst Aleksandra Bećića objavljujemo u skraćenom obliku:
-Jednom davno postojala je država koja se zvala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. U njoj su svi njegovi stanovnici, bez obzira na naciju, vjeru, boju kože, uživali ista prava i svi su radili i svima je sve bilo kako treba.
Zvuči kao bajka, zar ne? Vjerojatno zato što bi ovakav opis SFRJ bio jednak bajci – pogotovo kad se uzme u obzir da je državom prilično čvrsto vladala samo jedna partija koja je mogla postojati (isprva Komunistička partija Jugoslavije, potom Savez komunista Jugoslavije).
1. Gospodarski razvoj Jugoslavije bio je nezaustavljiv?
Ova izjava je zapravo istinita u određenoj mjeri. Ali – zato što se Jugoslavija – nakon razornog Drugog svjetskog rata – obnavljala i iz ruševina dizala u (manje-više) prihvatljivu zemlju za život. U tom su razdoblju, naime, sve zemlje prelazile iz ratne u mirnodopsku ekonomiju, a tehnološki napredak koji je zapravo morao biti odgođen (jer – mnoge su stvari smišljene i prije velikog svjetskog sukoba) obnovio je ekonomiju u većini europskih zemalja. zemljama brže nego inače.
Dakle – gospodarski rast Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata nije imao puno veze s KPJ i Josipom Brozom Titom, već s primjenom tehnologije, razvojnim projektima – posebice infrastrukturne naravi i ubrzanim ulaganjem u poljoprivredu – jer su ljudi morali osjetiti poboljšanje – ako ništa drugo – ono kroz hranu.
Što se tiče zemalja Zapadne Europe – one su u to vrijeme rasle povijesno visokim stopama, a zemlje u razvoju (kao što je naša) su tada uvodile revolucionarne tehnologije. Zamislite samo elektrifikaciju cijele zemlje?
2. U SFRJ se nije živjelo na dug
Narodski rečeno – u ovoj bajci možete “objesiti mačku o rep”. Naime, u vrijeme najvećeg razvoja SFRJ (a kažu da je to bilo od 1961. do 1980.) – dug je rastao po stopi od 17,6% godišnje. Od 1961. do 1981. vanjski dug SFRJ narastao je sa svega nekoliko stotina milijuna dolara na 16 milijardi dolara.
Da se ovakav trend zaduživanja nastavio i da Jugoslavija nije propala, danas bi taj dug iznosio oko šest bilijuna dolara. Ne, to nije pogreška: šest bilijuna.
Jugoslavija je zapravo – bankrotirala 1982. Ta informaciju naravno nije se mogla pročitati u strogo kontroliranih dnevniku bilo koje od šest državnih televizija raspoređenih po glavnim gradovima republika, niti da pročitate u dnevnim novinama. .
Tada je rukovodstvo države priznalo stranim kreditorima da ne može vraćati svoje dugove. Dugovi su reprogramirani 1983. i 1984. godine (morala su se održati i Zimske olimpijske igre u Sarajevu i svi su morali biti sretni i zadovoljni), ali je zemlja tonula u krizu sve dublje: Jugoslavija više nije imala novca za kupovinu (prije svega) energenata kao što je bila – nafta.
3.U SFRJ nije bilo nestašica
Kada oni koji pamte Jugoslaviju malo duže “stave prst na čelo” – sjetit će se da je u nekadašnjoj zemlji i te kako je bila nestašica.
Kada oni koji pamte Jugoslaviju malo duže “stave prst na čelo” – sjetit će se da je u nekadašnjoj zemlji i te kako bilo nestašica. One su upravovezane za period pred samu smrt i odmah posle smrti Josipa Broza Tita i vremena kada je država priznala stranim investitorima da ne može da servisira svoje dugove.
Tijekom prve velike naftne krize koja je pogodila i SFRJ tijekom Prvog zaljevskog rata između Iraka i Irana, rukovodstvo tadašnje zemlje uvelo je najbolje rješenje “par-nepar”: ako vam je registracija automobila završila s 1, 3, 5, 7 i 9, onda ste mogli voziti svojim automobilom u ponedjeljak, srijedu i petak. Ako su završavali brojevima 2, 4, 6, 8 i 0 – moglo se voziti ostalim danima, dok je nedjelja bila “otvorena za sve”.
Novinar Telegrafa u tim nabrajanju podsjeća još i na nestašice kave, ulja i e i brađna, „baš u vrijeme „one sjajne i bajne – SFRJ“.
4. U Jugoslaviji su svi radili
Ni ova bajka “ne pije vodu”, ali je zbog konstantnog ponavljanja jugonostalgičara – i ona ostala univerzalno prihvaćena “istina”. Zapravo je stvar značajno drugačija:
Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća granice SFRJ su otvorene, a prema nekim podacima – gotovo milijun ljudi je otišlo “trbuhom za kruhom” u Austriju, Njemačku, Francusku, SAD, Australiju…
I pored prvog velikog odliva mozgova (i proste radne snage) – u SFRJ je (službeno) nezaposlenost iznosila između 9 i 13%, da bi poslije smrti Josipa Broza Tita, neposredno pred raspad zemlje, stopa nezaposlenosti bila između 15 i 16%. Naravno – mediji nisu smjeli pisati poražavajuće podatke.
5.Prava radnika bila su neprikosnovena
Priča o tome kako u Jugoslaviji nije bilo štrajkova zasnovana je prije svega na tome što tada nije bilo društvenih mreža, kojima bi se “odmah i sad” saznalo da neko tamo negdje štrajka zbog toga što se ne ispunjavaju njegova osnovna prava – kao što je na primjer – pravo na plaću. Iako su podaci bili veoma šturi – mogli su se i u SFRJ pronaći primjeri velikih štrajkova (mada ostaje nejasno – kako su to radnici štrajkali protiv samoupravnog socijalizma u kom su oni donosili odluke?). Hoćete još neku bajku?, pita se na kraju autor Aleksandar Bećić u tekstu objavljenom na portalu Telegraf.rs kojeg u cijelosti možete pročitati OVDJE.
Fenix-magazin/SIM
