Bošnjački intelektualci i političari poistovjećuju namjerno Hrvate BiH s Čovićem i HDZ-om kako bi ih mogli lakše diskreditirati pred međunarodnom zajednicom.
Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
U kritici se ne prestaje govoriti o dobroj suradnji Čovića s „rusofilom“ Dodikom. Zanimljivo je s kojom lakoćom pojedini bošnjački intelektualci i političari govore o tome kako Hrvate BiH ne diskriminira nametnuti Izborni zakon od strane Schmidtovih prethodnika. Zadnjih dana pridružio im se i književnik Abdulah Sidran. Sidran i istomišljenici bi trebali znati da priča o građanskoj državi, jednom narodu i jednom jeziku u BiH, kolikogod ju podupirali pojedini nedobronamjerni zapadni stručnjaci i isluženi političari, ne pije vode.
Suluda ideja unitarne države
Srbi su željeli unitarnu Jugoslaviju u kojoj bi dominirali, pa se raspala, i to na najgori mogući način. Nitko ne može biti siguran da se to neće dogoditi i s Bosnom i Hercegovinom ukoliko Bošnjaci ustraju na suludoj ideji unitarne države; ili, što se možda skriva iza bošnjačke hajke na Hrvate, podjeli na dva dijela: jedan dio Srbima, a drugi Bošnjacima.
Sidran se prisjeća sporazuma Cvetković-Maček i podvaljuje Hrvatima da to žele i danas. Kako bi to Hrvati mogli podijeliti BiH sa Srbima kad im se čak ne dozvoljava da biraju svoje predstavnike? Prije bi se moglo reći obratno, da postoji negdje prikrivena želja da BiH međusobno podjele Bošnjaci i Srbi. Vjerojatno bi se tome obradovao dobar dio mrzitelja hrvatskoga naroda u BiH, a među njima i oni koji se kunu u cjelovitu BiH. Tako nešto bi se moglo iščitati iz upornoga pokušaja diskriminiranja hrvatskih birača, dok se istovremeno ne poduzima ništa oko jačanja bošnjačkoga utjecaja u Republici Srpskoj.
Kako drugačije shvatiti to da u Republici Srpskoj živi, navodno, gotovo 20% posto Bošnjaka, a da su bošnjačke stranke dobile oko 5% posto glasova. Nedobronamjeran promatrač bi mogao iz toga zaključiti kako Bošnjake i ne zanima Republika Srpska, nego samo dominacija u Federaciji BiH. Uostalom, kako to da se pojedinci, pa i Sidran, sjećaju navodnoga sporazuma Tuđman-Milošević, a ne i onoga mogućega Milošević-Izetbegović kojega su Aliji sugerirali Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović, po kojem bi Hrvati bili svedeni na beznačajnu nacionalnu manjinu u krnjoj Jugoslaviji. Srećom, to se nije dogodilo, iako je, prema nekim medijskim izvještajima Alija Izetbegović bio već u avionu za Beograd. Što bi trebali o tome reći bosansko-hercegovački Hrvati? Ne isplati se razmišljati o onome što se moglo dogoditi, a nije. Isto bi se moglo poručiti Sidranu i drugim bošnjačkim intelektualcima: Važnije je gledati u budućnost.
Primjer Švicarske
A budućnosti BiH nema bez pravednosti. Upravo je to ono što zabrinjava Hrvate u BiH. Čemu tako uporno protivljenje promjeni Izbornoga zakona koji bi samo omogućio Hrvatima da biraju svoje predstavnike i čuvaju nacionalne interese. Da su svojedobno većinski stanovnici današnje Švicarske, oni koji govore njemačkim jezikom, razmišljali poput Bošnjaka, nikada ne bi nastala jedna ugledna, demokratska država kao što je Švicarska. Upravo u želji da se stvori jedna stabilna država, pristali su na etničku kantonizaciju (županije) s njihovim velikim ovlastima kako bi omogućili funkcioniranje države. Vidi čuda, Švicarska se nije raspala iako ima 26 kantona s vrlo velikim ovlastima u odnosu na državnu vlast. Naprotiv, funkcionira izvanredno, iako su kantoni, zakonodavno gledano, gotovo države u državi.
A Bošnjaci bi željeli ukinuti županije i svesti Hrvate na nacionalnu manjinu, dok istodobno Švicarska omogućava nastajanje i novih kantona kako bi stanovnici francuskog podrijetla bili zadovoljni. Kanton Jura sa svojih 15 tisuća stanovnika, u kojem dominiraju stanovnici kojima je materinski jezik francuski, nastaje tek 1978. godine odvajanjem od kantona Bern. Tko zna što bi se sa Švicarskom dogodilo kad bi ljudi iz kantona njemačkoga govornoga područja, koji u državi sačinjavaju oko 70% stanovništva, počeli birati predstavnike onim kantonima u kojima se govori francuski ili talijanski? To bi se možda i dogodilo kad bi bila unitarna država kakvu priželjkuju u BiH određeni bošnjački intelektualci i političari.
Dominacija jedne nacije
Nažalost, Bošnjaci bi željeli da se Hrvati odreknu vlastite nacionalnosti u korist one koja je u nekim davnim vremenima omogućavala dominaciju jedne vjere. Zanimljivo je da je bosansku naciju podržavala Austro-Ugarska Monarhija, što više nametala. Zato i ne treba čuditi da to čine i danas poneki austrijski njemački potrošeni političari i navodni stručnjaci, koji nikako da shvate da se u BiH ne može govoriti o državnim nacijama kao u Austriji i Njemačkoj. Možda razlog za to leži u strahu da Turci i Arapi jednoga dana ne zatraže status nacionalne manjine, a za nekoliko desetljeća i konstitutivnoga naroda.
Uostalom, u Njemačkoj postoji danska nacionalna manjina koja bira svoje predstavnike. Kakva bi uzbuna nastala kad bi tamošnji Nijemci birali Dancima kao predstavnike one Nijemce koji se preko noći proglase Dancima. Za Webera i dotrajale njemačke političke stručnjake, za Hrvate u BiH ne važi ono pravilo koje važi za Dance u Njemačkoj, iako su Hrvati u BiH konstitutivni narod. Danci su u njemačkoj državi Schleswig-Holstein oslobođeni klauzule od 5 postotaka kako bi mogli izabrati svoje predstavnike u Landtag.
Zanimljivo je da su protiv novoga Izbornoga zakona čak i oni među Bošnjacima koji svoju nacionalnu odrednicu potpisuju još uvijek s Velikim M – Bošnjaci Muslimani. Možda u tome i leži problem. Bolje bi bilo da Bošnjaci s malim i velikim M riješe međusobne odnose, pa se tek tada okrenu razgovoru o uređenju BiH. Nisam siguran da žele isto uređenje u državi. Na što mislim, pokazat će se ukoliko doista koalicija lijevih bošnjačkih stranaka i „otpadnika od SDA“ naprave vladu sa Srbima i Hrvatima bez Izetbegovića i njegove stranke. Hoće li tada prestati vika protiv HDZ-a i Dragana Čovića, koje se sustavno koristi kako bi se ukazalo na to da Hrvati nemaju dobre namjere s BiH. Hrvate se ne može identificirat s HDZ-om i Čovićem. A da je do toga došlo krivicu snose upravo sami Bošnjaci koji svojom politikom guraju preostale Hrvate u naručje Čoviću.
Masovno iseljavanje iz BiH
Nije Čović sam kriv za nedostatak pluralizma unutar hrvatskoga naroda u BiH, nego i oni bošnjački krugovi koji žele potisnuti Hrvate s političke scene u BiH, te na taj način guraju hrvatske glasače već desetljećima u naručje jednoj stranci. Možda to Bošnjaci i žele? Lakše se dogovoriti s jednom hrvatskom strankom, nego dvije ili tri, pri čemu bi i Hrvati iz Srednje Bosne i Posavine imali što reći.
Nešto o tome, nakon toliko hajke protiv promijene Izbornoga zakona, govori i Izetbegovićeva zadnja izjava kako računa na koaliciju HDZ-SDA. Budući da o tome sanjaju i druge bošnjačke stranke, izgleda da je čitava dreka protiv Schmidta bila samo predizborna igra. Tko je u svemu tome gubitnik? Narodi BiH koji masovno iseljavaju. Ako se proces iseljavanja i dalje nastavi ovom brzinom, ostat će u BiH samo članovi stranaka. Propast će državni proračun iz kojega se plaća sve, od mirovina do političara. Možda to poneki političari i žele. Natukli su toliko kapitala da im nikakvi državni porezi više nisu potrebni. Uostalom, većina od njih već ima dovoljno nekretnina u Hrvatskoj, Srbiji i Turskoj. A narod? Narod se već i onako dobro snašao u, prema bošnjačkoj logici, i odlaskom na rad u „neuređene“ države kao što je Švicarska.
Fenix-magazin/SIM/Dr. fra Luka Marković
