U nekoliko navrata sam u kolumnama kritizirao izraelsko ponašanje u Gazi, ali isto tako i Hamasovo terorističko djelovanje, koje je često davalo povoda izraelskoj vlasti da uzvrati na brutalan način. Upravo se to i dogodilo napadom na civile u Izraelu, što je dalo povoda Izraelu da umaršira u Gazu. Za trenutačne napete odnose između Izraelaca i Palestinaca u Gazi ne mogu biti krivi izraelski civili koje je Hamas pobio, niti oni palestinski koji svakodnevno stradavaju.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Danas kad se Gaza jedva spominje za vrijeme rata između Izraela i Irana, dolazi do još veće opasne političke podvojenosti u svijetu. Dok pojedini svjetski političari opravdavaju napad Izraela na Iran, drugi se jednostrano svrstavaju na stranu Irana.
Pojedini muslimanski krugovi širom svijeta, pa i s prostora Balkana, su oduševljeni stradavanjem izraelskog stanovništva od ubojitih iranskih raketa. Ti isti, nedovoljno upućeni, zaboravljaju da pri tome stradavaju i mnogi muslimani.
Naime, u Izraelu živi nešto manje od tri milijuna Arapa, od toga samo u Jeruzalemu nekoliko stotina tisuća. Pojedini „veliki analitičari“, pogotovo u nekim hrvatskim medijima, govore dosta jednostrano i površno o tom tragičnom događanju na Bliskom Istoku, ne želeći shvatiti prave uzroke sukoba između Izraela i Irana.
U Iranu vlada jedna od najbrutalnijih vjerskih diktatura
Oni koji bezuvjetno opravdavaju Izrael, ne bi smjeli zaboraviti ono što se događao zadnjih sedamdesetak godina, vrijeme u kojem se Izrael širio na račun palestinskog stanovništva stvarajući prostor za židovske doseljenike iz čitavog svijeta.
Isto tako se ne smije omalovažiti činjenica da Iran već desetljećima, od kad u njemu vlada jedna od najbrutalnijih vjerskih diktatura u ljudskoj povijesti, niječe pravo Izraelcima na državu.
Iranski vjerski poglavari zloupotrebljavaju religiju kako bi ovladali iranskim narodom, podčinili ga umjesto da mu služe. Na drugoj strani, pokušavaju ojačati svoj religijski utjecaj u čitavoj regiji. Tipičan primjer zloupotrebe religije s ciljem postizanja vlasti u susjedstvu, čega je bilo i u kršćanskoj povijesti, vidi se u iranskom manipuliranju šijitima, pa i ponekim sunitskim grupama u susjednim zemljama.
Islamistička vlast u Iranu se ne zadovoljava samo jačanjem radikalnog islama u vlastitoj državi, nego pokušava, koristeći se mržnjom pojedinih susjeda prema Izraelu,učvrstiti svoju poziciju na Bliskom Istoku. Najbolji primjer tog utjecaja su šijitski Hezbollah u Libanonu, sunitski Hamas u Gazi, pobunjena hutistička šijitska sekta u Jemenu i donedavna diktatura Asadove alavitske manjine, šijitske sekte,u Siriji.
Sličan proces iranskog negativnog utjecaja se odvija i u Iraku poslije pada Sadama, kojega su podupirali manjinski suniti. Poprilično rezervirani odnos arapskih vladara prema onome što se događa u Gazi, treba tražiti u podaničkom odnosu Hamasa prema Iranu.
Naime, nije nikakva tajna da pojedine arapske zemlje sa sunitskom većinom, a to su uglavnom sve osim Iraka, vide u Iranu neprijateljsku državu.
Uostalom, nije nikakva tajna da se između Saudijske Arabije i Irana već duže vremena vodi rat preko leđa jemenskog stanovništva, koje je podijeljeno između sunita i sekte bliske šijitima (hutisti). Utoliko ne treba čuditi rezervirani stav mnogih arapskih država glede napada Izraela na Iran, s ciljem sprječavanja proizvodnje atomske bombe.
Religije nisu pozvane vladati nego služiti
O tome govore i s njihove strane dosta mlake diplomatične izjave glede američkog bombardiranja iranskih atomskih postrojenja. Posjedovanje atomskog oružja od strane Irana bila bi isto toliko velika ugroza arapskih država koliko i Izraela, pa čak i veća, s obzirom na to da sami ne posjeduju tu vrstu oružja.
Svakako je zanimljivo u tom kontekstu promatrati i reakcije pojedinih muslimanskih krugova na Balkanu koji se identificiraju s islamskim svijetom.
Oduševljenje pojedinih komentara iz tih krugova za razorne iranske rakete koje razaraju Izrael su dokaz vjerskog slijepila i opće neupućenosti u stanje u svijetu islama.
Islamske države u svijetu su podijeljene danas, s obzirom na sunite i šijite, kao i mnoge muslimanske sekte, isto onoliko koliko su bile i kršćanske prije Tridesetogodišnjeg rata. Srećom, kršćanski poglavari su u većini, izuzimajući neke pravoslavne i protestantske grupacije, shvatili da religije nisu pozvane vladati nego služiti.
Mir na Bliskom Istoku
U ovim turbulentnim vremenima, kad ništa više nije isključeno, čovjek se može samo nadati da će islamski poglavari u Iranu, ali i u nekim drugim zemljama, naučiti nešto iz povijesti religija i prestati ugnjetavati svoj narod. U suprotnom doći će do pobune naroda i krvoprolića koje se može izbjeći.
Svoj doprinos miru na Bliskom Istoku mogu dati i Izraelci ako napokon shvate da nemaju pravo otimati Palestincima njihov prostor za život. To je ono, ako se želi postići mir na Bliskom Istoku, što trebaju shvatiti i „velike sile“, ne svrstavajući se jednostrano na jednu ili drugu stranu.
U suprotnom, s obzirom na potencijal oružja u svijetu, ljudskom rodu se ne piše dobro. Vrijeme je za ozbiljno promišljanje o postizanju mira, i to ne oružjem nego diplomacijom.
Fenix-magazin/SČ/Dr. fra Luka Marković
