Suđenje dvojici bivših udbaša u Münchenu nije još pošteno niti počelo, a cijela svita laštitelja javnog ugleda udbinih agenata bacila se na posao. Uglavnom naglašava se potreba kažnavanja zločina počinjenih od strane službe sigurnosti, dok se u isto vrijeme ne traži kazna za one koji su u biti bili nalogodavci, a to je – Partija! Smisao lustracije bi upravo trebao biti kažnjavanje jednog totalitarnog režima i osuda partijske vrhuške koja je čvrstom rukom vladala 45 godina.
U Jugoslaviji se o ubojstvima Službe državne sigurnosti nije puno znalo. Kada bi služba likvidirala nekog režimu nepoćudnog emigranta, mediji, vođeni čvrstom rukom Partije, šturo bi izvijestili javnost: da je tamo negdje u Patagoniji, u međusobnom obračunu, likvidiran radikalni terorist koji se, između ostalog, zalagao za rušenje «bratstva i jedinstva» naših naroda i narodnosti i koji pripada nekoj od hrvatskih ustaških organizacija.
Drugi dan bi radni narod u Socijalističkoj Hrvatskoj počimao uobičajeno svoj dan. Ništa ne bi ukazivalo da se dogodilo išta bitnije, tek bi pokoji naslov u kutu novina svjedočio da je likvidiran “ekstremist”. Nakon što bi upalili strojeve uz čiju buku su mogli neometano razgovarati, radnici bi izmjenjivali mišljenja sa povjerljivim kolegom. Zašto povjerljivim? Pa bilo je i onih koji su voljeli čuti što se priča po pogonima, pogotovo ako mišljenja odmiču od stvarnosti koje nameće partija. Zato su radnici, mudro, uvijek razgovarali dvosmisleno, kako ih raznorazni špicli ne bi cinkali nadređenima, jer sankcije bi bile preteške za ionako sumornu socijalističku radničku stvarnost.
Da je sumorna stvarnost bila rezervirana samo za radništvo koje je jecalo pod teretom komunističke birokracije i vladajuće elite, najbolje se vidjelo po voznim parkovima i kućama. Dok su oni poslušni radnici dobivali stanove na korištenje u limenim neboderima, partijska avangarda se useljavala u nacionalizirane vile smještene u centrima gradova. Pojavom sveopće kolektivizacije glavni je problem partijaca bio kako sakriti ukradeni novac, a da se zametnu tragovi koristila se partijska milicija -UDBA. Tako je ni kriv ni dužan nastradao i Stjepan Đureković, komercijalni direktor INE, kojemu nije bilo jasno da je glavni smisao bivanja na vrhu partijske piramide: pljačka, i za to je platio glavom.
Danas živimo u vremenima kada se teror Partije rijetko spominje u društvu. Još manje se spominju razlozi terora, kao i oni koji su u ime naroda dali likvidirati na desetke hrvatskih političkih emigranata. Štoviše danas su bivši čuvari komunističkog režima ugledni članovi naše zajednice, bilo da su profesori, odvjetnici, novinari, ekonomisti, obavještajci i govoto ništa ne ukazuje na to da su nekada bili dio represivnog državnog aparata.
Kako bi relativizirali temu, mnogi, a posebice SDP-ovi zastupnici, trude se iz petnih žila dokazati kako je više komunista i udbaša prešlo tijekom 90-ih u HDZ, nego što ih ima u SDP-u. Kako kaže Nenad Stazić zastupnik SDP-a «on je protv lustracije». Tako ispada da je Stazić protiv lustracije HDZ-a! Zanimljiva doskočica riječitog zastupnika koji ne preza od situacije da optuži HDZ da je zločinačka organizacija. Zašto sada zastupnik Stazić čuva HDZ-ove udbaše, ostaje (ne)poznato! Ima jedna narodna o selu i psu, ali neću sada o tome.
