Zlatko Dalić broncu je posvetio teško bolesnom Ćiri Blaževiću. Odmah sam zvao trenera svih trenera. Ćiro plače kao malo dijete, nije čuo da mu je Dalić posvetio medalju
Piše: Antonio Bavanda
Neće ovo biti klasični nogometni tekst. Samo rečenica. Pobijedili smo 2-1. Eto, pogodio sam, napokon sam pogodio. Odlučili su maestralni golovi Joška Gvardiola i Mislava Oršića. To je to, idemo na emocije.
Bilo je to suđenje levata, kako na terenu, tako i u VAR sobi. Ali Hrvatsku, Hrvate, ne može zaustaviti ni takvo skandalozno suđenje. Eto, penal nam nije dosuđen, a svejedno smo jači od udruženog, arapskog svijeta.
Zlatko Dalić broncu je posvetio teško bolesnom Ćiri Blaževiću. Odmah sam zvao trenera svih trenera. Ćiro plače kao malo dijete, nije čuo da mu je Dalić posvetio medalju.
– Nisam to čuo, volim te, volim te – govorio je Ćiro, a onda briznuo u plač.
Znate koliki je svijet, a mi smo treći. Hej, ljudi, mi smo opet treći na svijetu. Treći, drugi, treći. To je Hrvatska od 1998. na svjetskim prvenstvima.
Lijepo li je Hrvat biti! Ne lijepo, već najposebnije.
Sutra svi koji mogu na Trg bana Jelačića, a oni koji ne mogu, neka budu uz TV postaje. Naša domovina, momci, hvala Vam na prekrasnih mjesec dana.
Fenix-magazin/SIM/Antonio Bavanda
