Zvala me kolegica iz Berlina i kroz razgovor mi spomene jednu svoju prijateljicu koja je nedavno umrla u Frankfurtu na Majni od srčanog udara. Umrla je sama, nakon što joj je par godina ranije umro i suprug. Policija je morala provaliti u stan kako bi došla do njenog tijela.
Kolegica zna da je pokojnica pokopana u Frankfurtu ali gdje i na kojem groblju ne zna.
Nije imala nikoga, osim polusestru za koju nitko nije znao gdje živi. Nije imala čak ni mačku ni psa.
Može li čovjek biti kriv što je ostao sam na svijetu? To je pitanje nebitno kada znamo da je krhka žena umrla u samoći svoja četiri zida. Nekoliko dana mrtva je ležala sama u stanu. I svo to vrijeme nitko nije primijetio da je nema.
Kolegica je potresena i tužna. Priznajem, i u mene se uvukla tuga zbog meni nepoznate pokojnice. Pomisao na to koliko ljudi okolo nas, naših susjeda i poznanika, umire a mi ne primjećujemo da ih više nema.
Ta spoznaja se čini bolnom i nepodnošljivom. Koliko puta pomislimo: …ne mogu vjerovati da je umro/la sam/a , a za nekoliko dana zaboravimo na taj „slučaj iz susjedstva“? Čak se ni ne posramimo nad istinom da je netko pored nas umro, a mi smo to vidjeli tek kasnije, za nekoliko dana, tjedana…
Nekako smo se navikli misliti kako se to događa samo onim drugima, za koje vjerujemo kako su hladniji od nas Hrvata. Ili nam se to samo tako čini?
Okupljeni na nedjeljnim misama, mi Hrvati u tuđini umišljamo kako izgledamo bliže jedni drugima, bliže svojoj rodbini i prijateljima.
Ali, kad misa završi, odlazimo svatko na svoju stranu, i roditelji i djeca. Ne zastaju više ni prijatelji, ni poznanici kako bi kao nekad popričali o događajima kroz tjedan ili se prisjetili rodnog kraja.
Nije ni čudno što i mi Hrvati, mi koji naoko držimo do svetosti i obitelji, sve češće umiremo sami u tuđini. Događa se ono čega se najviše plašimo kad dođe starost, da ne ostanemo sami.
I nemojmo se zavaravati, događa se to i u Hrvatskoj. Pogotovo u većim gradovima gdje kad zatvorite vrata svoga stana postaje nevažno što radi susjed.
Prisjetite se koliko ste puta zatvorili oči pred pred tuđom nesrećom, a kad ta nesreća izađe u medijima, samo čujemo: Bili su povučeni, nedruštveni , nisu imali puno kontakata sa susjedima.
No, ne leži li najveći problem u onome zatvaranju očiju, jer nam je svima tako bilo lakše.
Zato nemojmo zatvarati oči, osvrnimo se okolo sebe, oko svoje obitelji, prijatelja, poznanika, susjeda… bili u domovini ili tuđini….Možda time nećemo spasiti nekome život, ali ćemo makar uljepšati trenutak.
Marijana Dokoza
