Političko-nacionalna opredjeljivanja hrvatskih radnih migranata u zapadnoj Europi s posebnim osvrtom na izbore za Vijeće stranaca pri Općinskoj upravi grada Stuttgarta 1983. godine.
Za Fenix-magazin piše: Wollfy Krašić
Komunistički režim u Jugoslaviji početkom 1960-ih zadesila je teška gospodarska kriza, a jedna od njenih posljedica bila je visoka stopa nezaposlenosti. Ne želeći riskirati veće socijalne nemire u „radničkoj državi“, režim je odlučio iskoristiti svoj poseban geopolitički položaj te je dopustio da dio jugoslavenskih građana potraži posao i bolje životne uvjete u zemljama kapitalističke Europe.
U populaciji tih radnih migranata nadprosječno su bili zastupljeni građani Socijalističke Republike Hrvatske (SRH), ali i Hrvati kao nacija. Popisom stanovništva 1971. godine ustanovljeno kako je u inozemstvu u kategoriji tzv. „radnika na privremenome radu“ i članova njihovih obitelji bilo 763 725 osoba. Od toga je najveći broj bio iz SRH-a, njih 254 856. Udio radnih migranata iz SRH u ukupnoj populaciji radnih migranta iz Jugoslavije iznosio je preko 33 %, a stanovništvo SRH-a je u ukupnome stanovništvu Jugoslavije imalo udio od samo 21,6 %. Dio hrvatskih radnih migranata gajio je snažnu averziju prema komunističkom režimu u Jugoslaviji, ali ju nije otvoreno manifestirao zbog straha od represije. Znatan dio hrvatskih radnih migranata bio je politički nezainteresiran, ali se nije poistovjećivao s režimom, budući da je zbog njegove opće politike, a posebno one u gospodarstvu, bio prisiljen na rad u inozemstvu.
Jugoslavenski je režim nastojao i dalje kontrolirati svoje državljane „na privremenom radu“. Pored korištenja svoje diplomatske mreže i obavještajnih službi, od početka 1970-ih započeo je sa sistematskim osnivanjem različitih društava u zapadnoj Europi koja su trebala okupljati radne migrante iz Jugoslavije, a za koje se koristio kolokvijalni naziv jugoslavenski klubovi. Međutim, mnogi radni migranti, a posebno Hrvati, izbjegavali su ih, budući da nisu i u inozemstvu željeli biti pod paskom jugoslavenskog režima. Osim toga, vodstva takvih klubova zagovarala su jugoslavenski unitaristički pristup po pitanju njegovanja i manifestiranja obilježja nacionalnog identiteta pripadnika pojedinih nacija koje su živjele u Jugoslaviji. Iza unitarističkog jugoslavenstva nerijetko se krilo velikosrpstvo, čime su najviše bili pogođeni Hrvati, koji su uz sve to u nizu slučajeva bili etiketirani kao ustaše i fašisti.
„Svoje voli, tuđe poštuj“
Hrvatski su se radni migranti u zapadnoj Europi stoga masovno organizirali i djelovali u okviru raznih društava i institucija koje su osnivale hrvatske katoličke misije. Svećenici, časne sestre, socijalni radnici i drugi djelatnici misija daleko su se učinkovitije brinuli za brojne potrebe hrvatskih radnih migranata i njihovih obitelji. Takvo se opredjeljivanje ogledalo i u brojčanim podatcima. Procjena iz 1984. godine kaže da su jugoslavenskih klubovi u Saveznoj Republici Njemačkoj okupljali samo između 2 i 3% radnih migranata, što je iznosilo oko 8 000 osoba. S druge strane, prema crkvenim izvorima, u hrvatskim katoličkim misijama u Saveznoj Republici Njemačkoj (SRNJ) koncem 1980-ih bilo je preko 170 000 vjernika. Jedan od najeklatantnijih primjera odbijanja poistovjećivanja hrvatskih radnih migranata s komunističkom Jugoslavijom te organiziranja i djelovanja u okviru hrvatskih katoličkih misija bilo je njihovo izjašnjavanje na izborima za zastupnike u savjetodavnom Vijeću stranaca pri Općinskoj upravi grada Stuttgarta 9. listopada 1983. godine.
U procesu izborne utakmice, došlo je do podjele u projugoslavenskoj struji, pa se za mjesto u Vijeću stranaca natjecala lista Jugosloveni u Stuttgartu, na kojoj su bili kandidati nekih jugoslavenskih društava, uglavnom športskih te lista koju je kreirao jugoslavenski konzulat i koja je, suprotno njemačkim zakonima, nosila naziv SFRJ/YU. Treća lista nosila je naziv „Svoje voli, tuđe poštuj“ na kojoj su bili Hrvati okupljeni oko tamošnje katoličke misije.
Hrvatska je lista odnijela pobjedu nad obje jugoslavenske
Jugoslavenski konzulat vodio je široku i agresivnu kampanju, nastojeći da na sva tri mjesta osigurana za jugoslavenske građane budu izabrani njegovi kandidati.
Međutim, unatoč tome što su mnogi obeshrabreni da izađu na birališta, što su se prijetnje i „sugestije“ za koga glasovati nastavile i na dan izbora i na biralištima i što je konzulat učinio sve da mobilizira svoje pristaše, rezultati izbora izgledali su ovako: lista JUS dobila je 7,3% glasova, lista SFRJ/YU 39,2%, dok je lista SVTP dobila 53,5% glasova. Dakle, hrvatska je lista odnijela pobjedu nad obje jugoslavenske, koje su predstavljale sve nacionalnosti iz Jugoslavije. Tako je unatoč opsežnoj predizbornoj kampanji u kojoj se nisu birala sredstva „uvjeravanja“, kako je napisao glavni urednik uglednog hrvatskog časopisa Nova Hrvatska, Jakša Kušan, „Yu pala na prvim izborima“.
Više na ovu temu pročitajte na poveznici na kojoj se nalazi digitalno izdanje Zbornika radova s II. međunarodne znanstveno-stručne konferencije „Suvremeni usud gastarbajterskoga naslijeđa Hrvatske“: https://www.fhs.unizg.hr/images/50040572/Zbornik%20Suvremeni%20usud%20gastarbajterskoga%20naslijedja.pdf
Fenix-magazin/MD/Wollfy Krašić
