Razmišljati o smrti, pa i kad se osjeća da je blizu, nikome nije ugodno pa tako ni većini iseljenih Hrvata. Za smrt, bez obzira na okolnosti, nikad nismo spremni. Gubitak najbližih uvijek izazove šok i nelagodu, a nerijetko mnoge dovede i u financijske probleme.
Prve generacije hrvatskih iseljenika sama pomisao da mogu umrijeti u tuđini, tjerala je na međusobnu suradnju i solidarnost. Ona se najčešće iskazivala kod ispraćaja pokojnika na posljednje putovanje u domovinu, u mjesto kamo se prevozilo preminulog radi ukopa. Rodbina, prijatelji i poznanici davali su tada svoj novčani prilog i slali ga obitelji pokojnika, ne znajući hoće li netko od njih biti sljedeći pokojnik čijoj obitelji će se prikupljati taj „solidarni zajam” za ukop.
Tako je bilo na početku kad su se još prve generacije Hrvata držale zajedno. No, otuđenost ljudi dovela je do toga da se taj običaj izgubio, pa je prijevoz i pokop preminulih u domovinu pao uglavnom na teret njegove obitelji. Oni stariji koji su u tuđini proveli veći dio života, a koji i odlaskom u mirovinu ostaju živjeti u Njemačkoj, uglavnom su se pripremili i za takve nenadane, ali neminovne situacije. Kako taj izdatak ne bi opteretio njihovu djecu i ostatak obitelji, osigurali su za života novac potreban za slučaj smrti.
Ali ima i drukčijih slučajeva sa sasvim neočekivanim ishodima.
Prepirke oko troškova
„U mjestu nedaleko Splita imam ogromnu kuću koju smo sagradili za sina i kćer. Dok su bili s nama rado su odlazili na more, ali kasnije kad su otišli svojim putem, zaboravili su i kuću i mjesto. Kćer provodi godišnji odmor po cijelom Jadranu, a sin nekad ni ne ode cijelu godinu. Problemi su nastali kad mi je prije godinu dana umro suprug. Morali smo ga prevesti iz Stuttgarta do Splita što je itekako skupo. Otprilike, cijeli pogreb s prijevozom stajao nas je oko 4.000 eura. Nisam imala toliko novca, a djeca su se svađala tko će sve to platiti. U očaju sam rekla kako ću prodati tu kuću i platiti suprugov pogreb, na što su se oni složili. To je prilika da podijelimo novac od prodaje kuće i odmah riješimo ostavštinu, rekli su. Smračilo mi se od tih riječi. Pa što mi se to događa? Zar su to moja djeca?!“, ispričala nam je jedna Hrvatica iz Stuttgarta svoje iskustvo. Naposljetku je pronašla novac, zadužila se, a kuću će prodati i kupiti sebi mali stan u Splitu, te uplatiti novac za vlastiti pogreb.
„Ma više te ni vlastita djeca neće dostojno pokopati“, razočarano je komentirala.
Jesmo li pogriješili pri odgoju preuzevši na sebe većinu tereta pa djeca nemaju osjećaj odgovornosti
Jesu li ti prvi iseljenici sami krivi za takva događanja? Da li su, i u čemu pogriješili pri odgoju svoje djece? U želji da djeci bude bolje i lakše nego njima, uložili su ogroman novac u njihovu budućnost, školovali ih, izgradili im kuće i kupili stanove, dali im sve, no mnogima se to nije dobrim vratilo. Možda baš zato što su ih naučili da roditelji uvijek imaju, pa valjda misle da je tako i u smrti.
O tome svjedoče i brojne priče pogrebnika kad počnu pričati o onome što sve doživljavaju. Tako nam je jedan od njih ispričao kako je sin pokojnice pobjegao iz pogrebnog automobila na benzinskoj crpki jer je imao problema s ovisnošću. U tom poslu ima svakakvih situacija, ali najteže im je vidjeti kad hrvatski iseljenici nemaju novca za sahranu. To se, kažu neki, u zadnje vrijeme događa sve češće. Nakon što pokojnikova djeca na to ostaju mrtva hladna, pogrebnici onda zovu voditelje hrvatskih misija pitajući hoće li preminuloga prevesti u domovinu ili će ih grad pokopati anonimno. Naravno, kaže im se da prevezu tijelo tamo gdje treba i pritom nikad ne ostaju bez novca. Na poziv voditelja misije, župljani prikupe novac i problem bude riješen.
Što su sve rekli pogrebnici koji iz iseljeništva odvoze preminule u domovinu doznajte u tiskanom izdanju Fenix Magazina…
Fenix Magazin/MD
