Vapaji, boli i tuge iz nje vrište.. Bože, zar je to samo od nje ostalo? Nekoć moje Hrvatske? Toliko puta ranjavane, toliko puta mučene? Pa zar nije dosta više tih okova? Tko ju je prokleo? Polako je svi opet napuštaju! Otužno, zar ne?
Koliko puta samo slušam i gledam tu istu agoniju, a nitko ne reagira..Samo oni koji odlaze za boljim životom, dok im oni koji samo kukaju to predbacuju. Istina, žalosno je to sve. Moja Hrvatska! Možda je ne bih smjela takvom nazvati jer sam otišla, zbog toga sam za neke stranac! Mnogi misle o nama koji smo van Domovine da nas nije briga, govore nam neka se ne petljamo, no imaju krivo, itekako krivo! Nisu u pravu. Ali, ne zamjeram im, imaju pravo reći jer su izjedeni od bola, nemoći da išta promjene.
Razumijem ih. No, mi koji smo vani, pomažemo, neka ne misle suprotno… Uvijek spremni i uvijek djelujemo! Koliko samo puta su bile organizirane humanitarne pomoći, i koliko se pomažu hrvatske katoličke misije, te ljudi pojedinačno?
No, razumijem tu bol moje Domovine, ljude koji su se predali, vidjevši da nisu ili im nije dopušteno mijenjati stanje u Hrvatskoj. Najviše me boli i zgražam se kad čujem da djeca gladuju. Strašno i bolno! Zar je spala jedna Hrvatska na takvo što?!
A nekoć je bila puna i plodna za sve, ona ravna i prelijepa Slavonija, koja je mnoge prehranjivala, danas od nje ni sjena nije ostala. Nema one što je nekad bila, kraljice! Danas je samo otužna ravnica, mrtva, zaboravljena. Gladni ljudi, to razdire srce! Pa ljudi moji, zar je netko morao dopustiti tu glad?! Kao da nije dosta što ljudi odlaze, što nema posla, pa zar to nije već previše?
Ja možda nemam pravo reći što mislim jer sam stranac, gdje god da dođem ne pripadam nigdje. Stranac u tuđini, stranac u svojoj Domovini, to je tuga svih nas koji smo vani. Patimo i mi…često se vratim u prošlost, u svoja sjećanja, u vrijeme kad je Hrvatska bila diva, kraljica ponosna… Iako je i tada patila, ponosno se uzdizala, prkoseći u inat drugima. Istina, nije pokleknula kad joj je bilo najteže, izašla je kao heroj! Ispaćeni heroj još od davnina! Sad svima daje do znanja da je izmorena, bez snage se polako predaje…nemoćna je. Ni sjena od one nekoć nepobjedive kraljice, moje Hrvatske.
Marina Bilić
