Tužan je taj 18. studenog za nas Hrvate. Ovog petka je 31. obljetnica. U Vukovaru sam bio mnogo puta, svaki put iznova se tresem, plačem i molim…
Piše: Antonio Bevanda
Ima jedan grad, oduvijek mi drag, ima jedan hrast slavonski. Ima jedan grad, svakom srcu drag, ima jedan div hrvatski. Vukovar, Vukovar…
Stoji grad. Pod kišom čelika, ognja i smrti, gdje paklena sila svoj zadnji ples vrti, stoji grad. Stoji grad, vječan ko narod ponosno stoji i posljednje dane dušmanu broji. Vukovar, Vukovar.
Uvod u ovaj tekst su stihovi iz pjesme Zlatnih Dukata i stihovi iz pjesme Hrvoja Hegedušića. S razlogom. Svi ćemo ih ovi dana puštati, a mnogi od nas će uz njih pustiti suzu, dvije ili se isplakati onako iz duše.
– Vukovar nije pao, samo je slomljena obrana grada. Vukovar nije samo ‘Grad Heroj’, on je prije svega grad heroja… To često znaju reći branitelji ovoga grada.
Teško je i pobrojati sve moje odlaske u grad na granici Slavonije i Srijema. Pogled na Dunav, vjetar puše, a duša se lomi. U Vukovaru sam sva mjesta obišao nekoliko puta, posjet Ovčari, Memorijalnom groblju žrtava domovinskog rata, Trpinjskoj cesti… Razgovori s braniteljima, razgovori s majkama, suprugama, očevima… Onima koji su tih dana okupacije ostali bez svojih najmilijih. Oni koji mogu doći upaliti svijeću, izmoliti Oče naš, oni su barem sretni zbog toga. Mnoštvo je onih koji ne znaju gdje su im završili voljeni.
Bol, patnja, slušam priču tih ljudi, a suze teku li teku. Proplakao bi valjda i kamen, a gdje neću ja, ponosni Hercegovac, dijete hrvatskog branitelja. Imao sam jednu želju, odvesti svoju djecu u Vukovar prije nego što to napravi škola. Kćerkica je kasnije išla sa školom. Netko će možda reći, ne treba djecu zamarati tenkovima. Nikako se s tim ne mogu složiti. Bio sam ponosan kad su se popeli na tenk na Trpinjskoj cesti.
– Mama, fotkaj nas – ponosno su rekli s tenka, držeći dva prsta u zraku.
To je to, pomislih u sebi. Hvala Bogu da sam im barem malo uspio približiti patnju naših ljudi prije 30-ak godina. Odveo sam ih i na Ovčaru i sva druga mjesta, pričao o Blagi Zadri, ostalim herojima. Upijali su kao spužve, imali su malih “milijun” pitanja. Tako i treba, moraju znati mjesta koja su patila, moraju znati za ljude, moraju znati kako smo došli do naše Hrvatske.
Do veljače 2021. godine sam posjetio sve u Vukovaru, sve po nekoliko puta. Stajao pokraj križa na Dunavu, molio se, gledao je Vukovarski vodotoranj. Jedva sam dočekao da se obnovi, da mogu na vrh, a onda šok.
Liftom smo došli skoro do samog vrha. Trebalo se samo još popeti na vrh, a noge su mi se odsjekle. Nisam ljubitelj visine, nije da sam ni u nekom velikom strahu na visini, ali razlog je bio nešto drugo. Na Arc de Triomphe sam se popeo bez problema, gledao sam Pariz s vrha. Tih 50-ak metara mi nije bio problem, ali ovih 50-ak metara na vodotornju je bilo problem. Zašto? Pa zbog toga što za Pariz nema emocija, a za Vukovar su one prevelike. Jednostavno, noge nisu slušale. Ukočio sam se na mjestu i nisam mogao na vrh. Nisam mogao nazad ni u lift, već sam se spustio stubištem. Gledajući rupe od granatiranja. Ponosni naš Vukovaru, ponosni naši Vukovarci.
Vama je malo reći hvala, jedino što možemo je moliti, pamtiti, biti ponosni i tužni.
Div hrvatski! Uvijek i zauvijek.
Fenix-magazin/SIM/Antonio Bevanda
