Uoči svetkovine Svih svetih, u Hrvatskoj katoličkoj župi München održano je predavanje fra Frane Čugure na temu svetosti. Fra Frano je govorio o razvoju pojma „svet“ od pretkršćanskog do kršćanskog razumijevanja, o izvoru svetosti u Bogu, čašćenju svetaca te o pozivu svakog vjernika da živi blaženstva kao put svetosti
Piše: Fra Jozo Župić
Za koji dan, točnije 1. studenoga 2025. Crkva slavi svetkovinu Svih svetih. To je ponukalo Akademski krug, da se održi predavanje o svetosti i zamoli novoga župnika u Hrvatskoj katoličkoj župi u Münchenu, fra Franu Čuguru koji će baš govoriti na temu Svetost. To se i dogodilo u utorak, 28. listopada u dvorani župe.
Pretkršćanska upotreba pojma svet
Fra Frano je u svom predavanju najprije protumačio pretkršćansku upotrebu pojma sanctus-svet, koji dolaze od riječi sancitus, a ta riječ dolazi od glagola sancire, što bi značilo učiniti nepovrjedivim, neponovljivim. Tako npr. neko mjesto povezano s božanstvom postaje sancitus da bi se izbjegla profanacija. U starini se govorilo o svetosti pojedinih mjesta a kasnije o svetosti i nepovrjedivosti osoba. Postupno se dogodio prijelaz od pojma nepovrjedivost do pojma časnost.
Sanctus je postao poseban naslov za bogove a potom za pojedine nositelje određenih darova ili značajki (za pjesnike, filozofe, svećenike, kraljeve itd.). Kasnije se taj naslov sanctus dodjeljivao osobama koje su se isticale svojim društvenim ili privatnim vrlinama. Pretkršćanska antika dodjeljuje pridjev svet stvarima, božanstvima i ljudima. Tako postoje sveta stabla, sveta zemlja. Svetima se nazivaju i osobe koje vrše javnu službu (legati, tribuni, savjetnici). Posebno su svetima smatrani carevi (imperatores sanctissimi). Svet je senat kao i senatori. Sveti su službenici religije, odgojitelji, a svetima se nazivaju i osobe koje se ističu moralnim življenjem. Na religioznom području naslov svet ne koristi se kao značajka odnosa s božanstvom nego kao osobna značajka dotične osobe.
Sveto vrijeme i mjesto
Govoreći o svetosti vremena i mjesta, fra Frano se pozivao na Bibliju, posebice na tekstove iz knjige Postanka i knjige Izlaska, te je progovorio o svetom odnosu Boga i čovjeka. Čovjek je pozvan na svetost. Kršćanin je pozvan “svetiti Očevo ime”. Pozvan je vršiti Očevu volju, nasljedujući tako njegova Sina, Gospodina našega Isusa Krista.
Pojam svet u kršćanstvu
Bog je izvor svetosti. Ona se širi na stvorenja: duhovna i materijalna, odnosno na anđele, ljude i stvari. U početku kršćanstva pridjev svet se koristio u pluralu, a označavao je zajednicu “opravdanih”, tj. vjernika okupljenih u Crkvu. Prvi sveci u kršćanstvu bili su mučenici, svjedoci za Krista. Organizirano slavlje unutar kršćanske zajednice dogodilo se najprije u Sjevernoj Africi i to u spomen-slavlju mučenice Perpetue koja je podnijela mučeništvo 203. godine.
Čašćenje svetaca postat će jedno od bitnih vidova kršćanske pobožnosti, a kult svetaca će se proširiti po čitavom kršćanstvu. Milanskim ediktom cara Konstantina 313. godine daje se sloboda kršćanima i oni grade crkve i bazilike na grobovima mučenika. Širi se kult štovanja relikvija svetaca. To je pomoglo jačanju jedinstva Crkve.
Također dolazi do novog načina svjedočenja za istinu, a to bi značilo, ne samo umrijeti za Krista nego za njega živjeti poput asketa kao što je bio sveti Antun Pustinjak ili kao što je živio sveti Martin.
Prva službena kanonizacija nekog sveca događa se koncem 10. stoljeća, točnije 993. godine. Te je godine papa Ivan XV. službeno proglasio svetim (kanonizirao) biskupa Ulriha (umro 973.).
Zatim se u Crkvi pojavljuje lik svetoga kralja, a onda osobito tip svetosti kroz likove anđeoskog monaštva. Dolazi do pojave prosjačkih Redova (franjevci, dominikanci, karmelićani).
Beatifikacija i kanonizacija
Po beatifikaciji i kanonizaciji sveci i svetice uvrštavaju se u popis svetaca sveopće Crkve i stavljaju se kao uzori kreposnog života cijeloj katoličkoj Crkvi.
Govoreći o procesu beatifikacije i kanonizacije, fra Frano se pozvao na papu Ivana Pavla II. i njegovu Apostolsku konstituciju “Božanski Učitelj savršenosti” koja donosi odredbe o postupku proglašenja svetim i blaženim.
Posebno se osvrnuo na svete i blažene iz hrvatskog naroda, spomenuvši svete: Nikolu Tavelića, Leopolda Bogdana Mandića i Marka Križevčanina, te velik broj hrvatskih blaženika među kojima je i zaštitnik HKŽ München, bl. Alojzije Stepinac.
Svoje predavanje završio je nabrajanjem osam blaženstava o kojima čitamo u Matejevu evanđelju, Mt. 5,1-12 a, i baš ta blaženstva uporište su za svetkovinu Svih svetih među kojima su naši djedovi i pradjedovi, očevi i majke, braća i sestre u Kristu koji su svjedočili svojim životom po tim blaženstvima koje je Isus izgovorio nakon što je ugledao mnoštvo, te uzišao na goru, sjeo, progovorio i stao naučavati svoje učenike.
Fenix-magazin/MD/Fra Jozo Župić
