Za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i BiH prihvatila je Njemačka veliki broj izbjeglica. Korektan promatrač tog vremena može samo s oduševljenjem reći kako se njemačko društvo postavilo vrlo humano prema pridošlicama, ne praveći razliku između etničke i vjerske pripadnosti. Pa ipak, ima jedna stvar o kojoj upravo danas, u vrijeme velikih društvenih previranja, kao i jačanja desnih i lijevih stranaka zbog migracija, treba otvoreno progovoriti.
Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
Čim je završen rat u Hrvatskoj i BiH, vlast u Njemačkoj je učinila sve da izbjeglice iz Hrvatske i BiH napuste državu. Ne može se zanijekati da na to nije imala pravo, jer su se okolnosti u spomenutim državama promijenile.
Sigurnost izbjeglica nije više bila životno ugrožena u državama njihovog porijekla. Ono što danas zbunjuje jest sasvim drugačiji odnos prema izbjeglicama, i to čak i prema onima koji se ne žele integrirati, što se nije moglo reći za hrvatske i bošnjačke izbjeglice.
Izbjeglice iz Hrvatske i BiH prilagodile su se životu u njemačkom društvu, dok je većina od njih vrlo brzo pronašla i posao. Da je sredinom devedesetih godina bilo malo više strpljenja u odnosu na spomenute izbjeglice, barem djelomično onoliko koliko se ima danas s onima iz Azije i Afrike, mnogi od njih danas ne bi živjeli u Australiji, Kanadi ili Americi, nego u svojim matičnim državama ili u Njemačkoj, i to na dobrobit društva.
U svezi s tim zanimljiv je slučaj jedne obitelji iz BiH, u kojoj je muž bio njemačkog porijekla a supruga hrvatskog. Iako su oboje od samog početka radili, morali su, kad im je uskraćen azil, otići s dvoje djece u Kanadu.
Muževljevo prezime je bilo tipično njemačko. Čak je imao i bližu njemačku rodbinu u toj zemlji. Naime, njegov djed je poslije Drugog svjetskog rata ostao živjeti u Bosni i Hercegovini. Izgledi da obitelj ostane u Njemačkoj s obzirom na muževljevo njemačko porijeklo su bili veliki.
Nažalost, papire od općine im je ispunio jedan neupućeni gospodin, koji je za muža napisao da mu je materinski jezik hrvatski.
Svjesno godinama izbjegavaju posao?
Zbog te jedne riječi nisu dobili boravak i morali su se preseliti u Kanadu. Zašto je njemačko društvo danas toliko tolerantnije prema izbjeglicama nego u ono vrijeme, i to čak i prema onima koji svojim ponašanjem i nespremnošću na integraciju remete javni život u Njemačkoj.
Ili svjesno godinama izbjegavaju posao? Nedostatak radne snage? Ili je u pitanju nešto drugo? Možda nesposobnost ili strah politike da se ozbiljno uhvati u koštac s problemima? Tako to redovito biva kad se problemi ne rješavaju na vrijeme, ili kad politiku vode oni koje zanima samo profit.
Kad je završen rat u Hrvatskoj i BiH, nije bilo dvoumljenja. Vraćeni su čak i oni od kojih bi njemačko društvo danas imalo jako puno koristi. Rat je u Siriji završen, u Afganistanu također. Veliki dio izbjeglica dolazi iz država u kojima rata nije niti bilo. Problem migranata opterećuje njemačko, pa i čitavo europsko društvo.
Oni koji slave pad Asada, i to s pravom, nemaju se razloga više bojati povratka u vlastitu zemlju. Pa ipak, teško je povjerovati da će se mnogi željeti vratiti. Zašto bi kad se u Njemačkoj i Europi još uvijek može živjeti bez puno truda.
Njemačka i europska ekonomija se urušavaju
Ekonomski interes će kod mnogih nadvladati onaj, navodni, patriotski i ideološki. Pitanje je do kada će to biti moguće.
Njemačka i europska ekonomija se urušavaju zbog rata u Ukrajini, a izdaci za izbjeglice iznose u pojedinim državama, kao u Njemačkoj, na desetke milijardi eura. Problem pojačava i to da se u zadnje vrijeme zatvaraju granice zbog migracija, dokida sloboda kretanja unutar Europske unije.
Na taj se način izaziva neraspoloženje kod stanovništva, jer se ne može slobodno kretati. Teroristička zlodjela su sve učestalija. Jača rigidna desnica, koristeći uzavrelu atmosferu u društvu. Je li Njemačka nemoćna riješiti mirnim putem probleme?
Je li Europa nesposobna riješiti migracijske probleme mirnim putem? I jest i nije. Može ih riješiti ukoliko djeluje po istom principu kao s izbjeglicama iz Hrvatske i BiH. A može ih odugovlačiti sve do tada dok birači izgube povjerenje u etabliranu politiku.
To je ono najopasnije što se njemačkom i europskom društvu može dogoditi. Nažalost, unutar europske rigidne desnice i ljevice ima onih koji priželjkuju kaotična vremena. To su ona opasna vremena u kojima, kako pokazuje kaotično stanje u Njemačkog prije Drugog svjetskog rata, stradavaju nedužni. Vrijeme je za razborito djelovanje prije nego birači izgube potpuno povjerenje u demokratske snage.
To se može lako dogoditi, jer su dugo vremena o politici, a napose migracijama, glavnu riječ vodili oni koje uopće nije zanimalo tko dolazi, zašto dolazi, i koje su mu namjere. Nešto o tome govori i teroristički zločin u Magdeburgu. Oni koji su olako povjerovali da ga je počinio onaj koji je islamofobičan, ili samo iz tih razloga, trebali bi se upitati: Zašto je to učinio na Božićnom sajmu na kojem se uglavnom nalaze Nijemci i Europljani?
Žele mijenjati Europu, učiniti je kalifatom
Vrijeme je za ozbiljno promišljanje i djelovanje u Njemačkoj, ali i u čitavoj Europi, kako jednog dana ne bi žrtve bile dobronamjerne izbjeglice, bez obzira na vjeru i naciju. Europa poznaje takva vremena. Ona se ne smiju nikada više ponoviti. Ponoviti se neće ukoliko ona demokratska politika odradi svoj posao, i to bez straha od onoga što će reći ekstremisti među migrantima.
A ima ih. Na to upućuju mnoga događanja zadnjih godina, i to ne samo ona teroristička, nego i ona koja ukazuju na to da dio pridošlica želi mijenjati Europu, učiniti je kalifatom ili zemljom šerijatskog zakona.
Europa, a to znači i Njemačka, mora imati snage reći: Dobro došao onaj tko je spreman poštivati vrijednosti zapadne civilizacije, a sretan put onima koji žele mijenjati svijet Europe prema svojim srednjovjekovnim pogledima na život. Ako se to ne dogodi, pretvorit će se Europa u društvo nemira i kaosa, slično onome iz kojeg mnogi migranti dolaze.
Fenix-magazin/SČ/Dr. fra Luka Marković