Odgovor na gornje pitanje je vrlo jednostavan: i jedna i druga su kroz povijest bile sluškinje nacionalističkih ideologija vlastitih naroda, koje još uvijek žive u uvjerenju da su susjedni narodi ono što oni žele, a ne ono što jesu. Da su dvije spomenute Crkve imale snage i poštenja sugerirati politici vlastitih naroda da poštuju uvjerenje i slobodu susjeda, ne bi došlo do rata devedesetih, niti ruske agresije na Ukrajinu.
Za Fenix-magazin.de piše: Dr. fra Luka Marković
Nažalost, budući da nisu bile dovoljno moralno niti politički snažne, postale su potpora zabludama političkih elita vlastitoga naroda. Upravo su te zablude dovele do stradanja i razaranja. Zbog srpske mitomanske politike, snosit će posljedice susjedni narodi, ali i sami Srbi nekoliko desetljeća.
Narod će ispaštati grijehe politike i klera
Sličan proces dogodit će se i s Rusijom i Ukrajinom, bez obzira kako će ratni sukob završiti. Narod će ispaštati grijehe politike i klera, dok ovima, kao po običaju, neće ništa nedostajati, jer će se prikloniti novoj vlasti.
Pa ipak, nedostajat će im ono najvažnije, a to je čist obraz. Prije nekoliko godina napisao sam u jednoj kolumni u Katoličkom tjedniku kako je netko krivo informirao papu Franju o osobi srpskoga patrijarha Irineja, u suprotnom ga ne bi hvalio kao humana i sveta čovjeka.
Jer svet i human čovjek ne može biti onaj koji podržava hegemonističku srpsku politiku, cijeni one koji su izvršili grozna zlodjela u Vukovaru i Srebrenici, ali i širom Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Zar može svet čovjek odlikovati Putina, Vučića i Dodika?
Ako je Irinej bio svet, onda bi se to moglo reći i za ruskoga patrijarha Kirila koji podržava ruske zločine u Ukrajini.
Nažalost nije samo papa Franjo imao loše savjetnike glede Srpske pravoslavne crkve. Nedavno je, u Zagrebu toliko cijenjeni i obožavani patrijarh Porfirije, pokazao što doista misli o miru.
Ne znam da li se danas, kad je patrijarh Profirije pokazao ono svoje pravo lice, stide svoje smušenosti i naivnosti oni hrvatski političari i intelektualci koji su se družili s njime veličajući njegovu duhovnost i kultiviranost.
Budući da se ne čuju njihove isprike zbog naivnoga glorificiranja Porfirija, može se zaključiti da su ostali kod istoga mišljenja, ili ih je možda stid priznati da su bili „naivne budale“.
Prekrajanje granica znači početak ponovnih bestijalnih sukoba
Reći u vremenima velikih političkih previranja u Srbiji i susjednim zemljama kako granice još uvijek nisu definirane, ne može onaj patrijarh koji je kultiviran i human. Prekrajanje granica znači početak ponovnih bestijalnih sukoba, koje je svojevremeno podržavala Srpska pravoslavna crkva. Human i kultiviran čovjek ne može se na onako primitivan način obrušiti na ženu koja se ne uklapa u njegov konzervativni i skučeni monaški pogled na život i svijet.
Uostalom, sada postaje jasno da niti ono odlikovanje četničkoga vojvode Šešelja u Americi nije moglo proći bez, barem, prešutne podrške vrhova Srpske pravoslavne Crkve. Koliko je poznato, Porfirije se nije ogradio od njega. Mudro je šutio o svemu, kao što je šutio i svojevremenom pjevanju četničke pjesme u Americi.
Istina, na slici se može primijetiti da se kod pjevanja osjeća nelagodno, pa ipak nije se udaljio sa skupa. Da je to učinio, ne bi nikada postao patrijarhom. Ništa manje nije problematična niti njegova šutnja, ali i čitavoga srpskog pravoslavnog klera, glede rehabilitacije četničkog vojvode Nikole Kalabića.
Pa ipak problem Srbije i susjednih naroda nije niti srpski patrijarh, nit srpski nacionalistički kler, nego vlast koja se njima služi za pridobivanje običnoga puka za ostvarenje velikosrpskih ciljeva.
Pravoslavni kler je kroz čitavu povijest u mnogim državama bio sluga državne ili nacionalne ideologije, kako u doba komunizma tako i u vremenima nacionalnih divljanja, što se danas pokazuje najbolje u Rusiji, ili kao što to bilo svojevremeno za vrijeme devedesetih u Hrvatskoj i BiH.
Kratkovidni političari u Hrvatskoj su vjerovali u savršenost Porfirija
Pokazalo se to i u Crnoj Gori u kojoj je Srpska pravoslavna crkva 1918. preko velikosrpske politike prisvojila vlasništvo autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, koju i danas niječe iako je ova starija od nje.
Samo kratkovidni, poput onih političara u Hrvatskoj koji su vjerovali u savršenost Porfirija, nisu se čudili da čovjek ne osuđuje litije u Crnoj Gori koje je organizira ekstremni srpski nacionalista Amfilohije s ciljem rušenja Crnogorske vlade i dovođenja na vlast onih koji će kasnije ponižavajući crnogorski narod potpisati sramotni ugovor između države Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve.
Uostalom, niti danas nije ništa drugačije. Najveću podršku za svoju velikosrpsku politiku ima Vučić među pravoslavnim klerom, koji nikako da se oslobodi uvjerenja da nije pozvan biti u službi „srpskoga sveta“ nego Boga, u službi istine i mira, a ne ideologiji koja susjedne narode, ali i vlastiti, gura u provaliju.
Budući je teško vjerovati u brze promjene unutar Srpske pravoslavne crkve, vrijeme je da progledaju u hrvatskoj politici, i u Hrvatskoj i u BiH, oni koji nasjedaju na lijepe riječi iza kojih se, nažalost, često kriju loše nakane.
Ali tko zna? Možda im je sve jasno, pa ipak ne mogu odoljeti onim prošlim, slatkim vremenima u kojima su sa srpskim političkim i vjerskim elitama mogli razgovarati o svemu ugodno osim o budućnosti hrvatskoga naroda.
Fenix-magazin/SČ/Dr. fra Luka Marković
