Njegovo ime u novinarskim krugovima sinonim je za upornost i dosljednost. Stipe Puđa nije tipičan novinar iz redakcije, prve novinarske retke napisao je za sportsku rubriku Večernjaka još dok je kao student Fakulteta za turizam i vanjsku trgovinu u Dubrovniku igrao nogomet za HTP Dubrovnik.
Razgovarala: Smiljana Škugor Hrnčević/Hrvatska matica iseljenika
Sudbina je htjela da njegov prvi pravi profesionalni ispit bude izvještavanje iz pakla opkoljenoga Grada za Hrvatsku izvještajnu novinsku agenciju (Hinu). U trenucima potpune blokade, Puđa je zbog pristupa satelitskom telefonu bio stalna informativna pupčana vrpca Dubrovnika s ostatkom
Hrvatske. Kao ratni reporter prolazi većinu južnohrvatskih i herceg-bosanskih ratišta, da bi se krajem 1999. godine preselio u Frankfurt. Nakon rada u Slobodnoj Dalmaciji, prelazi u Večernji list gdje utemeljuje Domovnicu, izbor najpopularnijih Hrvata koji hrvatskom iseljeništvu daju lice i glas, a Hrvatskoj podsjetnik na to da njezine granice ne prestaju na službenim graničnim prijelazima. Za svoj rad dobio je više nagrada, među kojima je i Nagrada grada Frankfurta 2017. godine te godišnja nagrada Hrvatskoga svjetskog kongresa. Puđa danas s njemačkom preciznošću i hrvatskim temperamentom kao dopisnik Večernjeg lista analizira stanje u Njemačkoj, odnose Berlina i Zagreba te piše o položaju Hrvata u Njemačkoj.
Kao izvjestitelj Hine, zbog pristupa satelitskom telefonu bili ste jedina veza Dubrovnika sa svijetom. Kako je tehnički izgledalo slanje vijesti u blokadi i koliku ste odgovornost osjećali znajući da svaka vaša riječ oblikuje sliku o srpsko-crnogorskoj agresiji na jug Hrvatske i grad Dubrovnik?
— Najprije bih istaknuo kako sam novinar postao silom prilika, točnije zbog agresije na Hrvatsku i Dubrovnik. Iako sam tijekom studija surađivao s Večernjim listom, nikada nisam pomišljao da bih profesionalno završio u novinarstvu. Više me je privlačio turizam u koji sam bio uključen još kao student igrajući za HTP Dubrovnik, a preko ljeta radio u hotelima Uvala Lapad. Nakon završetka fakulteta i odrađenoga pripravničkog staža u TUP Dubrovnik, vratio sam se turizmu i radio kao voditelj kulturno-zabavnog i sportskog života u Hotelima Plat pokraj Dubrovnika. No, početkom srpske pobune i balvan-revolucije, zamro je i dubrovački turizam.
Napadi su bili svakodnevni
I onda ste počeli raditi kao dopisnik Hine iz Dubrovnika?
— Hina je na početku svog rada tražila nekoga mlađeg sa završenim fakultetom, a koji bi bio stalni dopisnik iz Dubrovnika. Za Hinu me preporučio poznati dubrovački novinar Joško Jelavić s kojim sam otputovao na razgovor u Zagreb s tadašnjim ravnateljem Hine Josipom Šentijom te sve dogovorio. Hina je tada bila na početku rada, nije bilo vremena za obučavanje pa smo često faksom dobivali materijale i upute kako treba pisati agencijske vijesti. Napadom tzv. JNA na Dubrovnik i bombardiranjem televizijskog tornja na Srđu, u Gradu smo ostali bez telefonskih veza sa svijetom. S Klarijem Obradovićem, danas pokojnim, koji je radio za Večernji list, izvješća smo slali preko radioamatera iz Dubrovnika. Oni bi nazvali amatere u Ljubuškom, među kojima je bio i tadašnji dopisnik Hine Tiho Bradvica, kojemu bismo mi izdiktirali svoja izvješća, a on ih je slao dalje za Zagreb. To je funkcioniralo nekoliko dana dok nije nabavljen mobilni telefon za nas novinare u Dubrovniku. Taj mobilni telefon bio je najprije u hotelu na Babinu Kuku, a kasnije smo izvješća slali iz TK Centra na Ilijinoj glavici. Kako je mobilni signal uglavnom bio loš, a nas novinara koji smo slali izvješća svojim redakcijama bilo je nekoliko, trebalo je satima čekati signal i doći na red za slanje. Moram istaknuti kako je tada, među nama dubrovačkim izvjestiteljima, vladala iznimno velika solidarnost. Razmjenjivali smo informacije i, braneći se istinom, uspješno smo odgovarali na informativna podmetanja i laži iz Beograda. Vjerujem kako se svi iz tog razdoblja sjećaju srpskih laži kako oni ne napadaju Dubrovnik te da Dubrovčani sami pale gume. Kako su agresorski napadi bili svakodnevni, trebalo je više puta slati dnevna izvješća u redakciju. Zahvaljujući odobrenju koje mi je dao dr. Jure Burić, koji je tada bio povjerenik Vlade RH za jug Hrvatske, jedini sam od dubrovačkih novinara imao stalni pristup satelitskom telefonu. Taj telefon bio je “skriven“ u dubrovačkim zidinama, u ateljeu slikara Đure Pulitike. Zahvaljujući tome, Hina je bila jedina redakcija koja je svaki dan imala ratna izvješća iz Dubrovnika.
Spomenuli ste da su se u Dubrovnik slijevali razni međunarodni predstavnici. Kakve su to “egzotične“ ideje o ustroju grada kružile u tim razgovorima?
— Kad mač visi nad glavom i kad svi strepe za vlastiti život, ljudima padaju na pamet svakakve misli i ideje. Neki su mislili da će prestati napadi ako se s Orlandova stupa i s dubrovačkih tvrđava skine hrvatska zastava i stavi bijela zastava sv. Vlahe. Bila je to pogrešna zamisao kojoj se prvi usprotivio povjerenik Vlade RH dr. Jure Burić, Krizni stožer, ali i ostali mnogobrojni Dubrovčani.
Navodno se ozbiljno razgovaralo i o nekim oblicima demilitarizirane zone, međunarodnog protektorata ili “Dubrovačke Republike“ pod nečijim patronatom.
— Ideja o ponovnoj uspostavi Dubrovačke Republike dolazila je s istoka, iz srpsko-crnogorskih krugova i njihove okupatorske vlasti iz okupiranoga Cavtata. Koliko znam, pristalica takvih ideja u opkoljenome Dubrovniku nije bilo, a niti se javno o tome razgovaralo. Ali bilo je ideja o Dubrovniku kao demilitariziranoj zoni, koji bi bio pod međunarodnim protektoratom i imao bi status autonomne regije, nešto slično kao Hong Kong. Tu ideju prvi put sam čuo od francuskoga ministra Bernarda Kouchnera koji je tada doputovao u opkoljeni Dubrovnik. Iako je Kouchner javno osuđivao srpsko-crnogorsku agresiju na Dubrovnik, smatrao je kako bi demilitarizacija Dubrovnika zaustavila daljnja stradanja civila i uništavanje grada. Budući da sam na diktafon snimio tu Kouchnerovu izjavu ispred Gradske kavane, otišao sam odmah do satelitskog telefona i dežurnom uredniku Zdravku Gavranu najavio slanje priloga. Gavran nije vjerovao što je Kouchner izjavio. Zbog toga sam nekoliko puta preko telefona morao puštati tu Kouchnerovu izjavu, prevodeći uredniku doslovno svaku riječ. Gavran je, doznao sam kasnije, o Kuchnerovoj izjavi odmah obavijestio ured predsjednika Tuđmana. Naravno, predsjedniku Tuđmanu ta ideja bila je neprihvatljiva te je odmah zvao u Dubrovnik.
Napadi na Grad nastavljeni su i nakon Kouchnerova posjeta?
— Da, napadi su nastavljeni nesmanjenom žestinom. Branitelji Dubrovnika pružali su snažan otpor. Po mome sudu, najteže razdoblje bilo je u dva navrata po nekoliko dana u mjesecu studenome 1991. godine kada je tzv. JNA sa srpskim i crnogorskim dobrovoljcima svakodnevno granatirala Dubrovnik. Grad je bio u okruženju, blokiran s kopna, mora i zraka, a mi preostali stanovnici i branitelji bili smo tri mjeseca bez vode, struje i s minimalnom količinom hrane. Tek je Odred naoružanih brodova, predvođen sada pokojnim Aljošom Nikolićem, jednim od heroja obrane Grada, uspijevao probijati blokadu i donositi oružje i ostalo potrebno za obranu i život Grada.
Nije bilo lako
Jeste li ikad gubili nadu i kada je bilo najteže?
— Tih mjeseci nije bilo lako. Najveće beznađe, po mom sudu, uslijedilo je kad smo doznali za pad Vukovara. Bili smo svi utučeni, a mnogi i prestravljeni s obzirom na zločine napravljene u Vukovaru. Tada smo svi, pogotovu branitelji, shvatili što bi nas čekalo kada bi agresori osvojili Dubrovnik. Koliko god je bilo teško, vjera nije klonula, a pad Vukovara potaknuo je dodatnu odlučnost u obrani Grada. Ta odlučnost nije slomljena ni na blagdan sv, Nikole, 6. prosinca 1991. godine, kada je uslijedio vrhunac srpsko-crnogorskih napada i kada je Dubrovnik doživio najteže razaranje u svojoj povijesti. S tugom se i danas sjećam tog pakla, tog razaranja i zla koje su nam nanijeli. Požar u Gradu plamtio je na sve strane. Nije mi bilo strano trčanje u stankama srpsko-crnogorskoga granatiranja, ali i trčanje nakon večernjeg slanja izvješća za Hinu kroz Ulicu od Puča, u kojoj su kameni zidovi bili crveni od vatrenog usijanja, gdje sam vidio i izbezumljeno lice slikara Ive Grbića čija je kuća u Širokoj ulici izgorjela do temelja. Slike tog pakla nikada neću zaboraviti. Sjećam se i dana poslije, kada su Dubrovčani vodili svoju djecu na Stradun kako bi im pokazali što su barbari napravili te da to nikad ne zaborave.
Kao ratni dopisnik bili ste povezani s hrvatskim braniteljima koji su branili jug Hrvatske i veliki dio Hercegovine, BiH. Kako je to izgledalo, što Vas se najviše dojmilo iz tog vremena?
— Nakon pakla Dubrovnika, kao ratni dopisnik s iskustvom rata Hina me šalje izvještavati s Livanjskog, Tomislavgradskog i Kupreškog bojišta. Od tamo sam mjesec i pol dana svakodnevno izvještavao za Hinu, ali i obilazio livanjsku i tomislavgradsku crtu bojišnice te radio reportaže za lokalne ratne listove. Izvještavao sam i o padu Kupresa 10. travnja 1992. godine, što mi je jedna od najbolnijih ratnih rana, ne spominjući one kasnije ratne rane u izvješćima o stradanju Hrvata iz središnje Bosne. U Livnu sam upoznao generala Antu Rosu i generala Antu Gotovinu. Posebice sam s generalom Rosom uspostavio blisku suradnju, stekao njegovo povjerenje te kasnije stalno dolazio kod njega u stožer HVO-a u Posušje, putovao s njima posvuda gdje je trebalo po ratištima Herceg-Bosne, te u Sarajevo. Naša suradnja vrlo brzo se pretvorila u prijateljstvo koje je trajalo sve do generalove smrti prošle godine u Francuskoj.
Iz Hine ste 1993. prešli u dopisništvo Slobodne Dalmacije, a krajem 1999. odlazite u Frankfurt, prvo u tamošnje predstavništvo Slobodne Dalmacije da biste nakon pet godina prešli u dopisništvo Večernjeg lista. Što je bio razlog za promjene?
— Vođenje dopisništva i poslovnice Slobodne Dalmacije u Dubrovniku preuzeo sam sredinom 1993. godine. Posao ratnog reportera nastavio sam raditi i putovati s generalom Rosom. U tom razdoblju nastale su moje brojne reportaže iz središnje Bosne, putovanja s humanitarnim konvojem Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu te reportaže iz opkoljenog Sarajeva, brojni intervjui s generalom Rosom i dužnosnicima hrvatske vlasti iz tog razdoblja. Krajem 1999. odlazim u Frankfurt gdje radim program sanacije predstavništva Slobodne Dalmacije. Sudbina je htjela da novi posao preuzmem 1. siječnja 2000. godine, tri dana prije dolaska na vlast Račanove koalicije. Iako sam u sklopu predstavništva Slobodne Dalmacije pokrenuo i dopisništvo u Frankfurtu, koje je prve četiri godine iznimno dobro poslovalo, prije produžetka ugovora na nove četiri godine tadašnji kadrovski direktor Slobodne Dalmacije Ranko Ostojić šalje mi signale kako sam im nepoželjan zbog svojih “političkih stavova“. Na preporuku Ive Lovrića iz Večernjeg lista preuzimam dopisništvo Večernjaka u Frankfurtu, u kojem sam evo već 20 godina kao novinar, urednik i dopisnik iz Frankfurta.
Projekt Domovnica organizira se gotovo početka uz potporu i supokroviteljstvo Hrvatske matice iseljenika
U Večernjem listu pokrenuli ste i Izbor najpopularnijih Hrvata izvan domovine za nagradu Večernjakovu domovnicu. O čemu je riječ?
— Riječ je o godišnjem izboru najpopularnijih Hrvata izvan domovine. Večernjem listu kasnije se u organizaciji pridružio i Fenix-magazin čiji novinarski tim odrađuje najveći dio posla oko Domovnice. Sama nagrada dodjeljuje se u kategorijama sporta, glazbe, glume i spektakla, a svečana dodjela nagrada uručuje se u njemačkom Bad Homburgu, gradu prijatelju Dubrovnika. Tijekom dvaju desetljeća Domovnica je izrasla u jednu od najuglednijih i najprepoznatljivijih manifestacija hrvatskog iseljeništva. Od početka do danas u nominacijskom procesu predstavljeno je više od 1.500 kandidata iz Europe, Sjeverne i Južne Amerike te Australije. Dobitnici se biraju kombinacijom glasova publike i stručnog žirija, čime se osigurava spoj popularnosti i profesionalne procjene te dodatno potvrđuje vjerodostojnost nagrade. Prošle godine u online glasovanju glasovalo je više od 350.000 čitatelja Fenix-magazina i Večernjeg lista. To svjedoči o snažnoj povezanosti hrvatskog iseljeništva s domovinom i velikom interesu javnosti za izbor nominiranih kandidata.
Kada ste pokretali Domovnicu, jeste li mogli zamisliti da će ta manifestacija postati ključna platforma za okupljanje Hrvata, ali i za lobiranje za hrvatske interese u srcu Europe?
— Uopće nisam na taj način razmišljao niti sam imao neka očekivanja. Ali, iznimno mi je drago da je Domovnica postigla toliki značaj i da je tako prihvaćena u hrvatskom iseljeništvu. Posljednjih godina finalna večer izbora s gala večerom okupila bi oko 400 predstavnika hrvatskih klubova, udruga i zajednica te brojne uglednike iz svijeta politike, gospodarstva i kulture, kao i mnoge umjetnike i sportaše. Zbog glamura, crvenog tepiha i bogatog kulturno-zabavnog programa, ovdašnji njemački mediji našu manifestaciju često nazivaju i “hrvatskim Oscarom“.
Pokrenuli ste portal Fenix-magazin koji je postao glas iseljeništva. Kako održavate neovisnost u vremenu kada su mediji u Hrvatskoj pod utjecajem kapitala, a u Njemačkoj pod pritiskom “političke korektnosti“?
— Nakon što je Večernji list ukinuo dotadašnju dopisničku mrežu, odlučili smo će biti glas Hrvata iz iseljeništva, a koji će se čuti i u Hrvatskoj. Danas je Fenix-magazin daleko najčitaniji hrvatski iseljenički portal koji se osim u iseljeništvu rado čita i u Zagrebu, Splitu, Mostaru… Na početku je Fenix uglavnom pratio hrvatske događaje u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, da bi kasnije obuhvatio i ostale zemlje te danas prati događaje u cjelokupnome hrvatskom iseljeništvu te prenosi najvažnije vijesti iz Hrvatske i BiH.
Dobitnik ste prestižnog priznanja Grada Frankfurta. Čini li Vas to ponosnim?
— Svaka nagrada koju sam primio, uz ove koje ste spomenuli, čine me ponosnim i, kao i svakog, potiče na još bolji rad. Bila mi je čast tu nagradu primiti u povijesnoj dvorani Frankfurter Paulskirche, rodnome mjestu njemačke demokracije gdje je 1849. godine održano prvo zasjedanje demokratski izabranoga njemačkog parlamenta. Smatram kako i sam odabir mjesta uručenja nagrade dodatno uvećava njezinu važnost. Nagradu sam dobio ne samo kao strani novinar, već i kao idejni tvorac Večernjakove domovnice koja povezuje ne samo Hrvate iz domovine i iseljeništva nego i nas Hrvate s Nijemcima i drugim ljudima na izgradnji boljeg i pravednijeg društva.
Vaša obitelj je s Vama u Njemačkoj, djeca su Vam tu školovana, no njegujete snažne veze s Hrvatskom. Kako ste im uspjeli prenijeti taj identitet i gdje je za Vas, nakon svega, danas “doma“?
— Da, obitelj je sa mnom u Njemačkoj. Kći se nakon školovanja u Njemačkoj, Austriji i SAD-u vratila za stalno u Hrvatsku, zbog čega sam uistinu sretan. Nadam se da će tim putem i naš sin koji ove godine završava fakultet u Nürnbergu. On još igra rukomet i naš povratak vezan je uz njegovu odluku gdje će nastaviti raditi i živjeti. Zbog rukometa su njegovi planovi vezani uz Njemačku iako bismo supruga i ja voljeli da to bude “doma“, kod nas u Hrvatskoj.
Sudjelovali ste na brojnim događajima u organizaciji Hrvatske matice iseljenika. Na koji način takvi susreti pomažu u boljem razumijevanju specifi čnih problema s kojima se susreću Hrvati u iseljeništvu, od administrativnih prepreka do pitanja povratka?
— Da, bio sam na mnogim događajima koje organizira Hrvatska matica iseljenika, pa i na nedavno održanoj Večeri povratnika. Mišljenja sam da su takvi susreti potrebni za bolje međusobno razumijevanje, ali i za poticanje na povratak naših iseljenika u domovinu. Dodao bih da tome služi i izbor najpopularnijih hrvatskih iseljenika u Bad Homburgu, koji se gotovo od početka organizira uz potporu i supokroviteljstvo Matice. Tako je i projekt Domovnice, koja je važna spona povezivanja iseljenih Hrvata s domovinom, na neki način dio događaja HMI-ja. Doda li se tome i dugogodišnja suradnja glasila Matice s Fenix-magazinom i ranijim inozemnim izdanjem Večernjeg lista, a koja nije prestala ni nakon gašenja naših tiskanih izdanja u Njemačkoj, onda je tu razvidna suradnja na zajedničkom projektu informativnog i drugog povezivanja hrvatskog iseljeništva s domovinom, na uklanjanju administrativnih prepreka te poticanju njihova povratka u Hrvatsku.
Hrvate u Njemačkoj često nazivaju “nevidljivom manjinom“ jer su dobro integrirani. Međutim, upravo Večernjakova domovnica pokazuje i snažan nacionalni naboj. Kako Nijemci gledaju na tu našu “dvojnu vjernost“ i gube li mlađe generacije, poput Vaše djece, sponu s domovinom?
— Zbog svoje dobre integriranosti, Hrvati i jesu nevidljiva manjina, ali su prepoznati u njemačkom društvu kao sposobni, radišni i odgovorni ljudi koji često pokazuju i svoj nacionalni naboj. Iako se to najčešće pokazuje u sportu, na utakmicama hrvatskih reprezentacija i klubova, često se ističe i na zavičajnim i drugim hrvatskim skupovima u iseljeništvu. Jednako tako je i na Domovnici na kojoj se mi predstavljamo Nijemcima i Europi, ali i učvršćujemo našu sponu s domovinom.
Fenix-magazin/MD/Smiljana Škugor Hrnčević/Hrvatska matica iseljenika
