Nakon što se u umjetničkom svijetu proslavio svojim fotografskim radovima, aktovima i dokumentarističkim fotografijama njujorške klupske i društvene scene osamdesetih godina, poznati hrvatski umjetnik Stephan Lupino proteklih se godina odučio baviti izradom skulptura i slikanjem.
Izložbu skulptura imao je nedavno i u Düsseldorfu, gdje se predstavio sa izložbom pod motom „Künstler sehen Europa“. U razgovoru za Fenix Magazin, otkrio je detalje iz svoje bogate karijere.
FM: Vaša karijera fotografa traje desetljećima. Snimali ste ženske aktove i svjetske zvijezde, poznati ste u svijetu fotografije. Zašto ste najednom napravili zaokret u karijeri i posvetili se slikarstvu i izradi skulptura?
– Fotografija je bila nekako mali medij za mene, preusko. Nije me ispunjavala do kraja, iako sam mnogo postigao fotografijom. Mogao sam i mnogo više da sam želio. Najviše mi je pričinjavalo zadovoljstvo fotografirati po noćnim klubovima u New Yorku i tu sam bio kralj fotografije noćnog života. Zvali su me sex simbol New Yorka i čak „Tarzan fotografije“.
Tu sam napravio što se moglo napraviti, a radio sam i modnu fotografiju, ali mi je to bilo jako dosadno. Rekao sam sebi da mi to nije dosta pa sam polako počeo izrađivati i skicirati neke stvari, između ostalog, i umjetnički namještaj.
Uvidio sam da me to ispunjava, pa sam se posljednjih 12 godina posvetio tome iako, moram priznati, da mi je fotografija još uvijek moja velika ljubav te još uvijek to radim u nekim posebnim prigodama. Previše sam toga napravio – slikao sam preko 2.500 golih žena i 500 muškaraca.
Svijet fotografije je bio otmjeniji prije dva-tri desetljeća
FM: Danas, u vrijeme svih društvenih mreža – od Instagrama, Twittera, Facebooka gdje poznati sami stavljaju fotografije, koliko je teško biti fotograf? Koliko se ta scena promijenila u vrijeme kad ste Vi počinjali? Ne čini li se da je unatrag 20-30 godina sva ta javna scena bila nekako otmjenija, pa i kad je riječ o fotografijama?
– Danas je fotografija izgubila na važnosti i sada su tek moje fotografije koje sam prije radio dobile pravu vrijednost. Sad se još više pokazuje zanimanje za te moje stare fotografije, ali ja sam sada u drugom elementu i zanima me više upravo ovo što sada radim. Također, imam i veliku potporu ljudi koji kažu da sam dobar fotograf, ali da ovo bolje radim. Danas fotografije rade svaka bakica, djeca… i to je u redu. Prije 20-30 godina to je bilo malo ekskluzivnije i otmjenije, i nije bilo toliko kompromitirajuće. Također, u današnje vrijeme golotinju možete vidjeti svugdje, tako da ti moji aktovi koji su se nekada snimali, najvrjednije je što se danas može ponuditi.
U Hrvatskoj nemam više izazova
FM: Vratili ste se u Hrvatsku, no rekli ste da ćete izlagati vani jer u Hrvatskoj nema sluha za umjetnost. Jeste li razočarani Hrvatskom?
– Pa u Hrvatskoj sam napravio ono što se dalo napraviti. Vidite, kad imate izložbu u Klovićevim dvorima koja je najveća galerijska institucija u 
Hrvatskoj, što je vrh vrhova, više nemate izazova. Nažalost, u Hrvatskoj nema toliko sluha za umjetnost. Sad ću se sve više internacionalizirati, jer sam dosta napravio. Radio sam svakodnevno od 15 do 20 sati dnevno više od 10 godina, zato ću više izlagati internacionalno. Izlagao sam u New Yorku već triput, po Njemačkoj, bio sam u Beču, Grazu, Sloveniji… Sada se spremam u Hong Kong i sljedeće godine će biti jako puno posla.
FM: Možete li zamisliti život bez vašeg stvaralaštva? Što biste radili?
– Ma, neeee. Ne bih mogao zamisliti život bez umjetnosti i stvaranja. Pa to je meni sve, to je moj život i prije bih umro nego živio bez toga. Umjetnost je za mene život – i sex i sve.
Lupino: Najdraža izložba je ona koju sam radio za bolesnu djecu
FM: Na koju ste izložbu najponosniji? Koja vam najviše znači?
– Pa, ne znam. Dosta sam novca izgubio na američkoj burzi te sam se vratio u Hrvatsku puno radeći u humanitarne svrhe. Radio sam 6 mjeseci anđele za bolesnu djecu i to mi je nekako moja najdraža kolekcija i izložba, što su mi mnogi i potvrdili. To me je jako iscrpilo, ali i oplemenilo. Meni je, inače, Majka Tereza jedan od najvećih idola. Moramo stvarati i davati, a ne samo uzimati.
FM: Vaše su skulpture bile izložene i u njujorškoj galeriji dizajnera Domenica Vacce, čiji je svojevrsni zaštitni znak još od ranije Lupinova Fire Women, trometarska skulptura žena nestandardnih oblika. Kako su Amerikanci reagirali na tu izložbu?
– Jako su dobro primili moju izložbu. Bilo je nagovaranja da se vratim i dalje tamo stvaram. U Americi ne možeš nešto više napraviti ako nisi prisutan. Ja se sada ne mogu odvojiti od obitelji. Mogu otići, ali ne na duže vrijeme, a to nije dovoljno. Tamo, u tim zapadnim metropolama, sve brže ide i tako se i razvija, ali i ovdje će biti dobro.
FM: Rekli ste da niste tipičan umjetnik. Kakvi ste zapravo?
– Nisam ja tipičan umjetnik i prezirem kada ljudi u umjetnosti glume nešto što nisu. Pa ja nisam ni tipičan fotograf, a s fotografijom sam postigao jako puno. Ne bih volio da sam samo orijentiram na jednu vrstu umjetnosti – kao kipar ili slikar. Ja sam jednostavno Lupino i tu je obuhvaćeno sve. I mogu biti svugdje najbolji, a to mogu zahvaliti Bogu na energiji koju mi je dao.
FM: Što još možemo očekivati od vas u skorije vrijeme?
– Pa, puno toga. Ne planiram mnogo, uglavnom sve spontano radim, i uvijek imam inspiraciju za nešto novo. Momentalno mi je tema Planet-vatra. Ljudi nisu svjesni koliko uništavamo planet. Radim i na metalnim skulpturama, za koje sam od poznatih kritičara dobio jako dobre ocjene.
Fenix-magazin/Zvonko Bosnić
