Stanje u BiH zadnjih tridesetak godina, a napose posljednjih nekoliko mjeseci, priziva pitanje mogućnosti opstanka države. Može li opstati država čiji političari očekuju da im međunarodna zajednica riješi problem? Iskustvo upozorava da međunarodna zajednica, bilo da se radi o onima s Istoka ili Zapada, nije nigdje ništa riješila.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Zar nije Cipar još uvijek podijeljen? Zar se Albanci i Srbi „ne gledaju još uvijek preko nišana?“ Što više, ponegdje je međunarodna zajednica još i više uvećala probleme. Sirija i Irak su najbolji primjer nesposobnosti međunarodne zajednice da riješi nastale sukobe u državi.
U Siriji, zahvaljujući neslozi međunarodne zajednice, bolje rečeno Rusa i Amerikanaca, stanje je katastrofalno. Dok su se Rusi na brutalan način zauzimali za opstanak diktatora Asada, potpomagali su Amerikanci, ne shvaćajući o čemu se radi, i sunitske ekstremiste. Posljedica nejedinstva međunarodne zajednice oko pitanja uređenja Sirije, jest današnje katastrofalno stanje u toj zemlji.
Kriva politika je ugrozila stabilnost Europe
Veliki dio sposobnoga stanovništva, a među njima i infiltrirani islamski ekstremisti, našli su utočište u europskim zemljama. Kriva politika ne samo da nije donijela mir Siriji, nego je potezima koji su bili često dirigirani vlastitim interesima, ugrozila i stabilnost same Europe.
U Iraku su Amerikanci ne želeći shvatiti u što se upuštaju, pripomogli većinskim šijitima, bliskim Iranu, da napokon odlaskom diktatora Sadama preuzmu kontrolu nad manjinskim sunitima, što je za rezultat imalo radikalizaciju sunita.
A o Afganistanu da i ne govorimo. Poslije engleskih kolonizatora pokušali su Rusi preuzeti kontrolu nad Afganistanom, vjerujući kako ateistički i komunistički pogled na život može zaživjeti u jednoj konzervativnoj zemlji u kojoj je islamska vjera bila jedino čime su se nepismeni stanovnici te siromašne zemlje mogli ponositi.
U svojoj prepotenciji, ne uvažavajući iskustvo Engleza i Sovjeta, pokušali su Amerikanci sa svojim eksperimentom u Afganistanu, koji im se razbio o glavu. Danas je Afganistan država, ako ju se tako može nazvati, s najdemokratskijim uređenjem (vjerska diktatura), gorim još i od onoga u Irana.
Trebat će proći desetljeća da se tamo pokrene nešto na području ljudskih i vjerskih prava, kao i to da žena bude tretirana barem djelomično kao ljudsko stvorenje.
Smrt bogataša u podmornici
Sumnjam da nekoga od međunarodnih političara boli glava zbog trenutnoga političkoga stanja u Afganistanu, Siriji i Iraku.
Smrt nekolicine bogataša u podmornici koji su poginuli u znatiželji da vide olupine Titanica, privukla je više pažnju svjetskih medija nego činjenica da u Jemenu svakodnevno ginu stotine nedužne djece zbog toga što se arapski suniti i iranski orijentirani šijiti bore za prevlast u toj državi.
Istina, međunarodna politika ne snosi krivicu za katastrofalno stanje u Jemenu, ali se i ne uzbuđuje previše zbog toga, niti vrši poseban pritisak na Saudijsku Arabiju i Iran da prestanu pomagati jednu od zarađenih strana.
Svi oni koji misle da će Amerikance, Ruse i neke druge iz međunarodne zajednice zaboljeti glava ako u Bosni i Hercegovini ponovno dođe do krvoprolića, varaju se. Zaboravit će na sva ona obećanja jednoj, drugoj ili trećoj strani i nestati preko noći, okrivljujući za svoj neuspjeh balkanski primitivizam.
Bošnjacima omogućeno da se namire u Federaciji na račun Hrvata
Hoće li imati pravo? I hoće i neće. Neće imati pravo, jer su u Daytonu pomogli stvoriti nefunkcionalnu i nepravednu državu od dva entiteta s tri konstitutivna naroda. Omogućili su Srbima da sanjaju o mogućnosti uzimanja 49 posto BiH, ali i Bošnjacima da se namire u Federaciji na račun Hrvata.
Teško je znati da li se iza daytonske konstrukcije BiH krije nepoznavanje BiH ili određena strategija. Da se od početka radi o krivom odabiru uređenja, pokazuje se u kontinuiranoj srpskoj priči o pripajanju Srbiji, kao i o bošnjačkim pokušajima da normalnim proglase to kako imaju pravo birati Hrvatima njihove političke predstavnike. Gdje je BiH danas? Ni na nebu ni na zemlji.
Upravo je to nesređeno stanje razlog da Srbi koriste svaku priliku kako bi ukazali na to da imaju pravo uzeti 49% BiH i odnijeti u majčicu Srbiju, dok Bošnjaci sustavno propagiraju građansku državu kojom bi s vremenom, zahvaljujući brojčanoj nadmoći, ovladali.
Eliminiraju Hrvate s političke scene
Gdje su tu Hrvati? U oblacima. Vežući se često uz srpsku politiku, vjerojatno u strahu da se ne ostvari građanska BiH, izgubili su osjećaj za parlamentarizam, vežući se uz jednu stranku i jednoga čovjeka.
Krivicu za to snose i Bošnjaci koji nisu mogli ili željeli razumjeti strahove najmanjega naroda da ne budu sveden na zanemarivu manjinu, a time i na nestanak iz BiH. Što više, bošnjački sustavni pokušaji da eliminiraju Hrvate s političke scene, birajući Hrvatima ljude koje hrvatsko biračko tijelo ne želi, homogenizirali su Hrvate oko HDZ.
To da se danas Dodik ponaša kao car leži u srpskoj politici „srpskoga sveta“. Odgovornost za to da Hrvati danas biraju uglavnom HDZ, nije pitanje hrvatskoga nacionalizma, nego političkoga jednoumlja za koje odgovornost snosi i bošnjačka politika. Pa ipak, najveću odgovornost snosi međunarodna zajednica koja nije spriječila Bošnjake da biraju Hrvatima političke predstavnike.
Jedan od razloga suradnje hrvatske politike u BiH sa Srbima leži i u tome. Zašto zapadna politika nije poradila na boljoj i pravednijoj suradnji Hrvata i Bošnjaka u BiH? Uostalom, kad je došlo do sporazuma Hrvata i Bošnjaka za vrijeme rata, upravo pod pritiskom zapadne politike, stvari su se promijenile.
Hrvate se može odbiti od Dodika i velikosrpske politike samo garancijom da im neće biti uskraćeno ono na što imaju pravo. To moraju napokon shvatiti i Bošnjaci. Nažalost, ne žele.
Kad je visoki predstavnik Schmidt ispravio samo djelić dosadašnjih nepravdi prema Hrvatima, skočili su protiv te odluke gotovo svi bošnjački političari, intelektualci i pojedini vjerski poglavari, kao da im je to veći problem od Dodika i njegove secesionističke politike. Pojavio se i govor o islamofobiji.
Vrijeme za micanje Dodika i Komšića sa scene
Danas se očekuje da taj ista „islamofobni Zapad“ riješi probleme BiH preko noći. Kao da je to tako jednostavno. Da je jednostavno, vjerojatno bi netko od visokih predstavnika maknuo Komšića s položaja na koji ga nije izabrano hrvatski narod u BiH.
Doista je vrijeme da se Dodik makne iz politike. Ali što bi se time postiglo? Ništa? Dodik je samo igračka u rukama Beograda. Ode li on, njegovu poslušnu poziciju će preuzeti drugi poslušnici Beograda. Gdje je izlaz?
Svakako ne u prevelikoj priči i obećanjima, niti u velikim očekivanjima da će međunarodan zajednica riješiti probleme. Ono što međunarodna zajednica može učiniti, i što je trebala učiniti, jest pritisak na sve strane da prihvate realnu mogućnost uređenja BiH: da se Srbima izbije iz glave secesija, a Bošnjacima unitarizam.
Prošlih trideset godina je jasno ukazalo na to da bilo kakvo svrstavanje međunarodne zajednice na stranu jedne nacionalne grupe nije dobro.
Rezultat toga jesu današnja događanja, koja, bez obzira na to što nekima izgledaju bezazleno, mogu eskalirati. Nitko ne može znati kako će reagirati Rusi, ako u BiH dođe do sukoba i NATO udari po Srbima.
U BiH može nastati pakao
Nitko ne može isključiti mogućnost da Rusi udare po položajima druga dva naroda. BiH nije u NATO-U i Amerikanci neće uzvratiti Rusima. U BiH može nastati pakao iz kojega će se tiho povući oni koji puno obećavaju. Što preostaje. Ono što je davno trebalo učiniti: izvršiti ekonomski pritisak na srpske ekstremiste, ali i na one koji govore o građanskoj državi dok, dugoročno gledano, misle na bošnjačku.
Mir nema alternative
Nažalost, da je zapadna politika za sređivanje stanja na Balkanu, učinila bi sve da iz politike skloni Vučića. Tko zna što međunarodna politika uopće želi na Balkanu i u BiH. Mudri političari u BiH, bez obzira kojem narodu pripadali, trebali bi sami znati što žele. Mir nema alternative.
A njega se postiže samo iskrenim razgovorom bez fige u džepu, uvažavajući dileme i probleme drugih. Takve politike u BiH nije bilo zadnjih tridesetak godina. Svaka strana je iščekivala da međunarodna zajednica reagira u njezinu korist.
Nažalost, propuštena je prilika za ozbiljne i poštene razgovore i dogovore. Možda ovo izazovno vrijeme potakne neke na to. U suprotnom, vrag će u BiH ponovno zaigrati kolo. Tko će biti najveća žrtva? Narod. Političari će se već nekako snaći.
Fenix-magazin/SČ/Dr. fra Luka Marković
