Uskoro u prodaji roman Srce,duša i krv.
Priča koja će vas razumjeti, ponuditi vam ono što trebate. Priča u kojoj ćete naći sebe u ljubavi prema onom što vas čini ljudima….pisac Tonćo Ladan
Biblija„ Neka bude s nama milost milosrđe i mir, što dolaze od Oca i od Isusa Krista, Očeva Sina, u istini i ljubavi. Tko god ide dalje i ne ostaje u Kristovoj nauci, nema Boga. Onaj koji ostaje u toj nauci, ima i Oca i Sina“.
Kuran „Alahu. ……Alahu ekber.. Bismillahir-rahmanir-rahim Al-hamdu lillahi rabbi-l-‘alamin Ar-rahmani-rahim Malilci jaumid-din Ijjaka na‘budu wa ijjaka nasta‘in ihdina-siratal-mustaqim sirata-ladsina an‘amta ‘alaihim ghairi-l-maghdubi ‘alaihim wa lad-daallin….u ime Alaha Milostivog Samilosnog, tebe Alaha gospodara svjetova, hvalimo, Milostivog, Samilosnog, Vladara Dana sudnjeg, Tebi se klanjamo i od tebe pomoć tražimo. Uputi nas na pravi put, na put onih kojima si milost svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali“…
Prolog
U rano jutro, sunce još nije pobijedilo gustu maglu a nakupljena rosa gurana lakim povjetarcem, padala je sa zelenih listova rascvjetanih ruža rasutih po čitavom groblju. Rosa mi je kvasila noge dok sam koračao kroz nisku travu između nadgrobnih ploča i križeva. Travnati put kojim sam išao presijecao je drugi put dijeleći groblje na dvije polovine, sličeći pravoj gradskoj ulici, samo umjesto zgrada i kuća s obje strane puta spomen ploče i križevi. Tako je mirno ovdje, mislio sam neodlučno zastavši na toj grobljanskoj raskrsnici, očima tražeći grob o kojem sam slušao proteklih dana boraveći u ovom mjestu. Vođen instinktom skrenuh lijevo, čitajući natpise sa poredanih grobova. Udarih nogom u kamen. Bolno uzviknuh zadržavajući psovku na otvorenim ustima. Uplaših dva vrapca, zalepršaše krilima ispunjeni strahom od mog bolnog uzvika.
Blagi šuštavi lepet sitnih krila kao da je bio znak. Jutarnju hladnoću u kojoj je bilo neobuzdane želje za toplotom i sunčevim zracima, zamjeni val očekujuće toplote. To pokrenu lepet slabašnih krila i uplašen cvrkut. Sunce probi maglu. Osjetih toplinu na tom hladnom, mirnom mjestu a sve oživje obasjano sunčevim sjajem. Rosa zasja poput kristala, klizeći između crvenih latica i neobično zelenih listova uzdrhtalih ruža. Čarobnost trenutka zahvati i mene te osjeti neku prijatnost a lutajući pogled mi se zaustavi na nadgrobnom spomeniku kojeg sam tražio. Groblje se nalazilo na maloj uzvisini s koje sam mogao vidjeti grad, te gonjen radoznalošću svoga ja, okrenuh se u njegovom pravcu.
Mogao sam vidjeti njegove obrise kako izranjaju iz rasplinjavajući magle. Jačina sunca podari mi unutrašnji mir. Mir zapažanja. Do ušiju mi doprijet cvrkut probuđenih ptica, opazih leptira u letu, prve pčele koje su oblijetale mokre cvjetove crvenih boja. Iako ne visoka, grobljanska uzvišica pružala je vidik, radujući moje oči. Magla nestavši bez traga, dopustila mi je da u ovom jutru s ovog tužnog mjesta, promatram još uvijek usnulo miran svijet a probuđenu prirodu. Zemlja sa izraslim kukuruzom, livade sa travom do koljena, ljuljanje zobi i povijanje razlistane djeteline. Upijam voćnjake poredanih voćki a dole dalje u gradskoj udolini, diže se crkveni toranj a desno od njega tvrđava starog grada. Još dalje moj istraživačko lutajući pogled, zaustavi se na brdima čiji su se zeleni vrhovi spajali s nebom. Ta crta spajanja je ujedno i kraj mog pogleda. Sve što se nalazi iza moj pogled ne može da vidi. Umom mogu da dočaram nevidljivu stranu zaklonjenu prirodnim zastorom. Odusta od tog, svoju pažnju usmjerih na svoju neposrednu okolinu. Zadovoljstva vezana za prirodni okoliš ostavit ću za neko od narednih jutara koje će me milovati svježinom a misli bistriti sjajem dolazećeg dana.
Okrenuh se ka nadgrobnoj ploči te spusti svoje tijelo na kamenu klupu ispred groba, već toplu od sunca. Pokraj klupe, vjerojatno jedina na ovom mjestu, rasla je niska ali razgranata jabuka. Njeni plodovi u razvoju puštali su miris svježine a zelenocrvene okruglice budile su sjetu. Suze iznenadiše moje lice, goruća žal obruši se na moje srce. Da li zbog nadgrobne ploče ili priče koju sam čuo, upitah se otklanjajući suze. Izmoli očenaš, molitva me je umirivala od kad znam za sebe. Zapalih cigaretu. Imala je gorak okus, uklapao se s mojim suzama. Ispuštajući oblak dima osjetih usamljenost. Zašto sam izabrao jutro za posjet groblju? Želio sam biti sam. U miru, tišini, slušati glas priče prožete uspomenama zatamnjene prošlosti. Glas koji te proganja, koji mora biti izgovoren, iznijet na svijetlo dana. Da priču oslobodiš iz njene tamne skrivenosti i da joj daš život koji zaslužuje.
Ovdje je kraj a ja tražim početak. Što će mi reći ova lijepo ukrašena ploča u obliku srca? S obje strane srca dva anđela u poniznom klečećem položaju, sklopljenih ruku a raširenih krila, glava nježno pognutih, oslonjenih na srce. Na sredini tamnog granitnog srca je križ, ispod križa zatvorena knjiga. Lijevo i desno od križa po dvije slike. Ispod slika imena sa datumima rođenja i smrti. Od četiri lica samo je jedno staro. Starac čvrstog pogleda, orlovskog nosa ispod kojeg su se ocrtavali bogati brkovi. To je bilo lice lijepog muškarca na kraju svog životnog puta. Bore oslikane na tom licu govorile su o teškom bremenu života, snažnim udarcima sudbine koje je nosio ili morao da primi. Pogled upućen u daljinu davao mu je zamišljen izgled ali nije odavao nikakav znak, da bi ga bilo što moglo slomiti. Njegove oči iako ugasle odavale su snagu prožetu jakim karakterom. Kosa začešljana unatrag, čvrsta i gusta na izboranom čelu. Do njega lijepa mlada žena. Desno od križa dva mlada lica. Lijepa lica. Ljepotu njihovu nije mogao da ugasi hladni mramor. Ona je naprosto neugaslo zračila.
Urednost groba kao i njegova okoliša, pokazivala je da se netko stara o njemu. Dosta neobičan grob kao i priča koja lebdi iznad njega. Osjećao sam nemir. Ti ugasnuli pogledi sa ugašenih lica kao da su mi govorili, kad utvrdiš sve činjenice, budi siguran da ćeš iza njih otkriti ljubav. Ne bilo kakvu ljubav, već ljubav ljubavi. Kako samosvjesno zvuči ta riječ. Oni zahvaćeni njenim opojnim mirisom, ne žive sretnim životom. To ti najbolje znaš. Naruga mi se glas iz moje unutrašnjosti. Nije zasmetao svojom podrugljivošću mojoj ljubavi. Ljubavi ništa ne smeta da svoj posao, odradi kako ne treba. Ostavi, usadi, osjećaj krivnje, kajanja, tuge, bola kojim će ti zagorčavati život. Ismijavati tvoje užareno jadne osjećaje. Od čistoće tupim bolom pretvorit će se u prljavštinu, dajući neugodan osjećaj srama.
Pripalih novu cigaretu, imala je već bolji okus. Oči mi ponovo ovlaži suzna rosa. Nisam odvajao pogled sa nadgrobne ploče. Ta lica kao da su mi bistrila um. Slova ispisana u mom umu dobiše sjaj, ispunjen sjetom, tugom i neizbježnim bolom. Uvjeriše me da će se priča oteti iz moje nutrine. Ona će tjednima, možda mjesecima naprezati moj um opterećujući me teretom svoje snage. Kad podivlja, da sve puca izaći će ispisana na stranice. Zatim će me žderati, podmuklim kajanjem jer sam je oslobodio njenih okova. Zbog tog bi trebao biti sretan kao osloboditelj. Nisam, kajem se kao nepromišljeni okupator.
Gledajući ta zlatno žuta slova, pogodi me val srama kao da virim kroz tuđi prozor iz tamne noći dok se mjesec sa zvijezdama poigrava s njenom tminom tražeći od mene da podignem pogled ka nebu. Mislima sam podsvjesno, znao sam to, tražio opravdanost samog dolaska na ovo mjesto. Nešto poput šapata iz mog opterećenog uma, samim mjesto mi reče –„odluka ti je ispravna, ovaj put osjetit ćeš radost ispričane priče iako je tužna“. Da li od igre sunčevih zraka ili tog neobičnog šapata, četiri lica sa hladnog mramora kao da se ozariše i ja svatih da mi tim ozračjem zahvaljuju i daju pravo da njihovu priču ispričam.Opravdanje je došlo. Laknulo mi je čim sam taj trenutak viđenja, zaključak izazvan igrom sunčevih zraka, usadio u svoje misli. Izvadih tri svijeće. Po jednu stavih ispod slika te ih upali a treću ostavih u sredini neupaljenu. Upalit ću je kad završim priču. Pokupih zgažene opuške, pomilovah krhko stablo jabuke i krenuh u nepoznati životni labirint lica koja ostavih iza sebe. Znao sam samo da je pun ljubavi, istine i bola.
Prvi dio
Petar Danla imao je dvadeset dvije godine, rođen i odrastao u selu Tah grada Sardanj. Otac mu je bio bosanski Hrvat a majka bosanska Srpkinja. Majka mu je umrla kad mu je bilo pet godina, tako da se za njegovo odrastanje, odgoj, brinuo isključivo njegov otac Ivan, usađujući mu ono što je i sam posjedovao. Ljubav prema hrvatstvu, katoličkoj vjeri, uvijek govoreći mu da kroz tu ljubav, voli i ljude bez obzira na njihovu naciju ili podrijetlo. Često je Ivan, govorio o svojoj pokojnoj ženi Jovanki. Petru je nejasna slika majke koju je nosio zataknu u svom umu, kroz te priče postajala kristalno jasna a tako i nedostatak koji ga je pratio kroz čitav život, postojao veći kao i njegova ljubav prema njoj. Sjećao se lijepog nasmijanog lica, toplih ……..
Fenix-magazin/MMD/Tonćo Ladan
