Sramim se jer sam to radila iz očaja!

PISMO ČITATELJICE Pišem vam iako ne znam hoćete li ovo objaviti jer ne živim u iseljeništvu. Eto, naišla sam na fejsu na neku kolumnu vašeg čitatelja i tako skužila tu vašu rubriku. Ne znam hoćete li ovo objaviti niti zato jer sam po ocu Srpkinja, a to vam moram spomenuti jer je zapravo sve počelo od toga. Neću navoditi ime i prezime jer ne želim da se zna tko sam. Možete me nazvati “ženom koja privlači nesreću”.

Živim u jednom gradiću u Dalmaciji. S dečkom sam hodala četiri godine. Voljeli smo se, isprva se sve činilo u najboljem redu, planirali smo se vjenčati. Ali, pogriješila sam u samom početku. Ispričao mi je kako je bio u Domovinskom ratu kao sedamnaestogodišnjak, vidio grozote, ali nije mrzio. Ipak se nisam se osjećala ugodno.

Otac je volio raspravljati o politici, nije mrzio nikoga, samo je imao tu potrebu raspravljati se. Bilo me sram i plašila sam se da će mi dečko otići pa sam mu zatajila svoju nacionalnost. Nije shvatio po prezimenu, jer može biti i hrvatsko. Saznao je tek nakon dvije godine naše veze i to od nekog poznanika kojeg čak ni ja ne znam. On zna moju sestru i tako je krenulo. Optužio me, bio je ljut, znam da sam pogriješila ali bojala sam se da ću ga izgubiti. Rekao mi je otvoreno da je to saznao na samom početku naše veze, ne bi ništa započimao, ali sad me voli, stalo mu je pa će prijeći preko toga. Ipak, nije prešao. Predbacivao mi je više tu laž, nego moju nacionalnost. Sve je počelo od te laži. Iznenada mu je sve počelo smetati, smetalo mu je kako izgledam taj dan, što radim, što govorim, naposljetku je tražio da se krstim. Pristala sam i učinila to. Na krštenje nije došao. Nije bio nitko osim mene i moje kume. Ocu nisam rekla, ni majci. Sramila sam se. Ne zato jer se krstim već zato jer to radim iz očaja, iz straha da me ne ostavi. Kasnije mi se rugao jer sam to učinila iz očaja. Bio je prema meni sve gori, ali voljela sam ga, nisam ga htjela izgubiti.

Počeo je mrziti sve što radim i govorim. Bila sam spremna prijeći preko svega, preko toga što sam shvaćala da me više ne voli. Htjela sam se udati za njega kako me ne bi ostavio. Ali, on je radio sve da ga ostavim. Rekao mi je da me vara. Jednom je rekao: “Večeras ću se naći s njom, nemoj me čekati. Nemoj dolaziti kod mene”. Jako me je zaboljelo, ali i onda sam ostala s njim. Valjda se nisam mogla poniziti više nego što sam se ponizila. Znala sam doći kod njega, otvorio bi mi vrata, pitao me što želim, pustio u stan i pravio se kao da me nema. Trpila sam sve to. Znam, jadnica sam ali volim ga. I danas ga volim, godinu dana nakon što me ostavio, oženio se i dobio kćer. Imam 39 godina i mislim kako neću više imati nikoga. Moj je život završio s njim. Za mene više nema nade, ni radosti… eto, možda nećete objaviti ovo pismo, ali sam ga napisala i makar malo olakšala dušu.

Pišite nam s punim imenom ili anonimno, o svojim problemima, promišljanjima, događajima, komentirajte…
najzanimljivije komentare ćemo objaviti u tiskanom izdanju Fenixa u rubrici “Kolumna čitatelja” kao i na portalu www.fenix-magazin.com
Svoje uratke možete slati na adresu:fenix@fenix-magazin.com

Pogledajte drugo

Macron zatražio oprost od harkija, saveznika u Alžirskom ratu, i najavio odštetu

Predsjednik Emmanuel Macron zatražio je u ponedjeljak u ime Francuske “oprost” od harkija, muslimana koji …