Donosimo pregled najvažnijih uspjeha hrvatskih sportaša u godini, u kojoj su zbog pandemije Covida-19 odgođene Olimpijske igre u Tokiju te većina ostalih velikih međunarodnih sportskih natjecanja.
Hrvatski olimpijski odbor ove je godine planirao poslati naše sportaše i sportašice na 1089 natjecanja, ali ih je održano oko 230 ili samo 21 posto. Prema službenim podacima HOO-a na svjetskim i europskim prvenstvima te svjetskim i europskim kupovima u raznim sportovima, u konkurenciji kadeta, juniora i seniora, hrvatski sportaši su osvojili 91 medalju od čega 26 zlatnih, 25 srebrnih i 40 brončanih.
Srebro rukometaša i senzacionalna bronca rukometašica
Godina je počela, ali i završila rukometnom groznicom. Hrvatski rukometaši još jednom su odigrali fantastično na velikom natjecanju i postali europski doprvaci na smotri koja se održavala u Austriji, Norveškoj i Švedskoj. Iako je europsko zlato opet bilo nedostižno, ‘Kauboji’ su ponovno u siječnju digli Hrvatsku na noge.
f
Hrvatska je prvi dio prvoga kruga odradila u austrijskom Grazu. U premijernom nastupu je s 27-21 pobijedila Crnu Goru, a u drugom kolu je s čak osam razlike svladala Bjelorusiju (31-23). U posljednjoj utakmici, koja nije imala nikakvo rezultatsko značenje, Hrvatska je bila bolja od Srbije s 24-21, a u drugi krug u Beču hrvatski rukometaši prenijeli su maksimalna četiri boda.
U prvoj utakmici drugog kruga Hrvatska je pobijedila Austriju s 27-23, da bi u drugom kolu ostvarila veliku pobjedu nad jakom Njemačkom (25-24) i tako osigurala polufinale već nakon druge od četiri utakmice drugog kruga. Pobjedu je Hrvatskoj donio gol Igora Karačića minutu i pol prije kraja, te obrana Marina Šege kod udarca Kollbachera 13 sekundi prije kraja. U trećem kolu su većinom rezerve slavile pobjedu protiv Češke (22-21) da bi u posljednjem kolu izabranici Line Červara remizirali sa Španjolcima (22-22).
Polufinalni ogled s Norveškom u Stockholmu donio je nevjerojatnu dramu, a Hrvatska je do pobjede došla tek u drugom produžetku za konačnih 29-28 (26-26, 23-23, 12-10). Pogodak vrijedan finala četiri sekunde prije isteka drugog produžetka postigao je Željko Musa kojemu je to bio jedini pogodak na utakmici.
‘Kauboji’ su, ipak, izgubili veliko finale sa Španjolcima (20-22), iako je Hrvatska u samoj završnici imala neriješen rezultat i igrača više. Ovo je bilo prvo rukometno finale ‘Kauboja’ u posljednjih deset godina te peto uzastopno na velikim natjecanjima u kojima hrvatska reprezentacija nije uspjela osvojiti naslov svjetskog ili europskog prvaka. Također, bio je to treći uzastopni poraz u finalu Eura.
I dok se od rukometaša uspjeh očekivao, tek su malobrojni znali da su sredinom prosinca hrvatske rukometašice otputovale na Europsko prvenstvo u Dansku, a vratile su se s broncom, prvom medaljom u povijesti. Izbornik Nenad Šoštarić poveo je na put mladu, ali složnu ekipu od koje se očekivalo tek izbjegavanje zadnje pozicije, koju su hrvatske rukometašice zauzele na posljednja dva Eura.
I krenulo je odmah velikim iznenađenjem, pobjedom nad bivšim svjetskim prvakinjama Mađaricama 24-22. No, to nije bio kraj, jer su u drugom kolu pobijeđene i aktualne svjetske prvakinje Nizozemke s 27-25 i kojom su naše rukometašice osigurale drugi krug, a pobjedom nad Srbijom 25-24 osigurale su maksimalna četiri boda za nastavak natjecanja.
I drugi krug su Hrvatice započele pobjedom protiv Rumunjske (25-20), selekcije koju nikad dotad nisu svladale, a niz od četiri pobjede prekinut je porazom od prejakih Norvežanki (25-36), s kojima su ravnopravno igrale prvo poluvrijeme. U izravnom dvoboju za polufinale Hrvatska je nadigrala Njemačku s 23-20 i ostvarila najveći uspjeh hrvatskoga reprezentativnoga rukometa.
Europski prvak Francuska u polufinalu (19-30) je ipak bila prejaka, da bi u dvoboju za broncu Hrvatska fantastičnom igrom nadigrala domaćina i favorita Dansku s 25-19. Tako su “kraljice šoka” došle do uspjeha karijere.
‘Vatreni’ ostali u elitnom društvu
Trebala je ovo biti godina Europskog prvenstva, no pandemija koronavirusa odgodila je sva važnija međunarodna natjecanja pa tako i smotru najboljih reprezentacija “Starog kontinenta” koja se u lipnju i srpnju trebala održati u 12 država diljem Europe. Europska nogometna federacija (UEFA) bila je prisiljena EURO pomaknuti na ljeto 2021. godine s nadom da će se Covid-19 do tada zaustavili ili barem obuzdati.
Hrvatska reprezentacija je mirovala čak 10 mjeseci. ‘Vatreni’ su u studenom prošle godine u prijateljskom susretu u Puli pobijedili Gruziju 2-1, a potom mirovali sve do rujna ove godine. U ožujku su trebali nastupiti na turniru u Kataru, međutim koronavirus je pokvario sve planove.
Nakon deset mjeseci pauze, hrvatska reprezentacija se okupila početkom rujna na startu nove Lige nacija. U potpuno drugačijim uvjetima. Bez gledatelja i druženja s navijačima, s virutalnim novinarskim konferencijama i stalnim testiranjima na koronavirus. Izbornik Zlatko Dalić je drugo izdanje Lige nacija želio iskoristiti kako bi isprobao neke nove igrače, no glavni cilj je bio ostati u elitnom razredu ovog natjecanja.
Otvaranje nije moglo biti gore, gostujući porazi 1-4 i 2-4 kod aktualnog europskog prvaka Portugala i svjetskih prvaka Francuza. Sliku je malo popravila pobjeda protiv Švedske u Zagrebu (2-1). Nažalost, bila je to jedina hrvatska pobjeda u skupini. Uslijedio je domaći poraz od Francuske (1-2) pa poraz u Švedskoj (1-2) te za kraj od Portugala u Splitu (2-3).
Nešto bolju sliku pokazali su hrvatski nogometaši u prijateljskim susretima protiv Švicarske (2-1) i Turske (3-3). Srećom, ni Šveđani nisu briljirali, pa je Hrvatska na koncu bila ispred Švedske za jedan gol bolje razlike pogodaka što joj je osiguralo ostanak u elitnom društvu. Prvo mjesto i plasman na “Final Four” izborila je Francuska.
Dalić je u osam jesenskih nastupa upisao dvije pobjede, remi i pet poraza isprobavši mnoštvo kandidata i više sustava igre. Sve se odvijalo u različitim, izvanrednim situacijama uz odsutnost igrača zbog ozljeda, kartona i zaraze koronavirusom, no osnovni cilj, ostanak u Ligi nacija, je ispunjen.
Početkom prosinca održan je i ždrijeb europskih kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2022. u Kataru. Hrvatska je bila postavljena za jednog od nositelja i igrat će u skupini H u kojoj su još Slovačka, Rusija, Slovenija, Cipar i Malta. Izravni plasman osigurat će deset pobjednika skupina, dok će deset drugoplasiranih u baraž zajedno s još dvije reprezentacije iz Lige nacija.
Dinamo izborio “europsko proljeće”, Rijeka u skupini Europske lige
Epidemija koronavirusa utjecala je i na klupski nogomet. Sezona je u Hrvatskoj prekinuta 12. ožujka i to prvotno do konca mjeseca. No, pauza je na koncu trajala skoro tri mjeseca. Nogometna sezona nastavljena je utakmicama polufinala Hrvatskog kupa koncem svibnja, a potom su na redu bile i ligaške utakmice. Prvenstvo je nastavljeno bez gledatelja. Nakon što se epidemiološka situacija popravila vraćen je dio gledatelja, no kasnije je navijačima ponovo zabranjen dolazak na stadione.
Koncem ožujka za kormilom lidera Dinama došlo je do promjene. Cijeli stožer na čelu s Nenadom Bjelicom je dobio otkaz, jer nisu pristali na smanjenje plaća. ‘Modre’ je preuzeo trener mlade momčadi Igor Jovičević, no nakon samo sedam utakmica i on je dobio otkaz. Za kormilo je sjeo Zoran Mamić, a ‘Modri’ su na koncu osvojili 21. naslov prvaka sa 15 bodova više od Lokomotive. Kup je pripao Rijeci pobjedom u finalu protiv Lokomotive.
Zbog produžene sezone, UEFA je promijenila sustav kvalifikacija za europska natjecanja pa su se prve runde igrale na jednu utakmicu. Dinamo je u kvalifikacijama za Ligu prvaka ispao u trećem pretkolu od Ferencvarosa, a Lokomotiva u drugom pretkolu od bečkog Rapida. Oba kluba su se preselila u kvalifikacije Europske lige u kojima su nastupili i Hajduk, Osijek te Rijeka.
Na koncu su se do natjecanja po skupinama probili Dinamo i Rijeka, dok su ostali ispali. Osijek u drugom pretkolu od Basela (1-2), a Hajduk i Lokomotiva u trećem pretkolu od Galatasarayja (0-2) i Malmoa (0-5). Nakon što je ispao iz LP-a, Dinamo je u razigravanju za EL-u igrao protiv estonske Flore pobijedivši u Zagrebu s 3-1. Rijeka je svoj put započela pobjedom protiv ukrajinskog Kolosa, a potom je u Kopenhagenu slavila sa 1-0 za plasman u skupinu.
Ždrijeb je Dinamo smjestio u skupinu K s moskovskim CSKA, nizozemskim Feyenoordom i austrijskim Wolfsbergerom. ‘Modri’ su na koncu osvojili prvo mjesto sa 14 bodova i razlikom pogodaka 9-1, a dalje idu i Austrijanci. Hrvatski prvak je jedini gol porimio u zadnjem kolu kod kuće protiv ruskog sastava. Rijeka je u iznimno teškoj skupini s Napolijem, Real Sociedadom i AZ Alkmaarom pružila sjajan otpor osvojivši četiri boda, a dalje su prošli Napoli i Sociedad. Dinamo će svoj europski put nastaviti u veljači iduće godine u 16-ini finala protiv ruskog Krasnodara.
Jesenski dio sezone na prvom mjestu je zaključio Dinamo s 33 boda, koliko ima i Osijek, ali uz slabiju razliku pogodaka, a Osječani imaju i dvije utakmice više od ‘Modrih’. Gorica je treća sa 29 bodova, Rijeka na četvrtom mjestu ima 20 bodova, ali i čak pet utakmica manje, a Hajduk je peti sa 17 bodova. Na začelju je Istra 1961 s devet bodova.
Renesansa košarkaša, košarkašice na putu prema EP-u
Odgađanje Olimpijskih igara u Tokiju za 2021. dovelo je do domino efekta i promjene kalendara kontinentalnih natjecanja. Tako je Europsko prvenstvo košarkaša pomaknuto u 2022., a hrvatska reprezentacija je već gotovo dvije godine prije početka EuroBasketa osigurala plasman vrlo uvjerljivim nastupima i pobjedama u prve četiri kvalifikacijske utakmice.
Veljko Mršić je svoj izbornički mandat počeo još u svibnju 2019., ali je na prve službene utakmice čekao devet mjeseci. No, već 21. veljače, u domaćoj pobjedi nad Švedskom (72-56) u Draženovom domu, vidjelo se kako su akcije poduzete u prošloj godini doprinijele stvaranju drugačijeg ozračja među najboljim hrvatskim košarkašima. Tri dana poslije Hrvatska je slavila i u Nizozemskoj (69-59) i već napravila veliki korak prema završnom turniru EuroBasketa.
Konačnu potvrdu novog zamaha u našoj muškoj košarci dobili smo u studenome, kad je Istanbul bio domaćinom kvalifikacijskog turnira na kojem je Hrvatska za suparnike imala domaću reprezentaciju i Švedsku. U vrlo uvjerljivoj partiji, sa sjajnim izdanjem u prvom poluvremenu, hrvatski košarkaši su svladali Turke sa 79-62, a dva dana poslije su pobjedom nad Švedskom (87-72) potvrdili plasman na završnicu EuroBasketa koja će biti odigrana od 1. do 18. rujna 2022. u Češkoj, Gruziji, Italiji i Njemačkoj.
Posljednji kvalifikacijski turnir kojem će u veljači 2021. domaćin ponovno biti Istanbul, a na kojem će Hrvatska još jednom igrati protiv Turske te protiv Nizozemske, dobro će poslužiti Veljku Mršiću kao jedan od testova za najvažniji događaj koji očekuje reprezentaciju u 2021., lipanjski kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre u Tokiju, a kojem će domaćin biti Split. S obzirom na kasniji početak NBA sezone, upitno je na koje će NBA igrače Mršić moći računati za to natjecanje pa nije nevažno još jednom provjeriti igrače koji bi trebali uskočiti, ako u Splitu ne bude Bojana Bogdanovića, Darija Šarića i/ili Ivice Zubca.
Turnir u Splitu je na rasporedu od 29. lipnja do 4. srpnja, a dva dana prije će završiti Europsko prvenstvo za košarkašice na kojem Hrvatske nije bilo od 2015. No, to bi se moglo promijeniti, a ključne utakmice za plasman su tek pred izabranicama Stipe Bralića koje su na vrhu svoje kvalifikacijske skupine s tri pobjede iz četiri nastupa.
Još u studenome 2019. Hrvatska je s dvije pobjede, 83-65 na gostovanju u Latviji i 93-86 u Zaboku protiv Njemačke, sjajno otvorila kvalifikacije. No, na nove utakmice su morale čekati punih godinu dana. Odigrale su ih pod “epidemiološkim balonom” u Rigi, svladavši Sjevernu Makedoniju (80-62), a prvi poraz su doživjele u srazu s Latvijkama (69-83).
I posljednja dvije utakmice će odigrati u Latviji, gdje će je već prva utakmica (4. veljače 2021.) ključna. Pobjeda nad Njemačkom sigurno donosi prvo mjesto u skupini i plasman na EuroBasket. No, i u slučaju poraza te osvajanja drugog mjesta, za što će biti potrebno još jednom pobijediti Sjevernu Makedoniju, Hrvatska bi se mogla naći među pet najboljih drugoplasiranih reprezentacija koje će izboriti nastup na lipanjskom turniru (17.-27.6.) u Francuskoj i Španjolskoj.
Braća Sinković osvojili europsko srebro
Veslački sport jako je pogodila pandemija pa je od velikih natjecanja održano samo Europsko prvenstvo u poljskom Poznanju na kojem su Valent i Martin Sinković osvojili srebrnu medalju u dvojcu na pariće. Braća Sinković su do finalne utrke ostvarila dvije uvjerljive pobjede, u eliminacijama i polufinalu, te se činilo da će nastaviti sa zlatnim nizom. No, u finalu su brži od njih bili očito spremniji Rumunji. Pobjedničko vrijeme rumunjske posade bilo je 6:26.520 minuta, a Valent i Martin Sinković su veslali 6:29.460.
Osim braće Sinković, u Poznanju su nastupile još tri hrvatske posade. Četverac bez kormilara, u sastavu Marko Ukropina, Ivan Piton te braća Anton i Patrik Lončarić, osvojio je treće mjesto u B finalu, ukupno deveto. Damir Martin zauzeo je drugo mjesto u finalu C odnosno 14. ukupno. Ovo mu je bilo prvo veliko natjecanje nakon povratka u puni trening i sanacije ozljede pa je bilo teško očekivati borbu za odličja. Luka Radonić u lakom samcu zauzeo je također drugo mjesto u finalu C, odnosno ukupno četrnaesto mjesto.
Roko Bošković osvojio je brončanu medalju na Europskom juniorskom prvenstvu koje je održano u Beogradu, a braća Braća Patrik i Anton Lončarić srebro s Europskog prvenstva seniora do 23 godine u Duisburgu.
Filip Zubčić u društvu Kostelića
Nakon zlatnih dana Janice i Ivice Kostelića, hrvatsko alpsko skijanje je u 2020. dobilo još jednog pobjednika u utrkama za Svjetski kup, 27-godišnjeg Zagrepčanina Filipa Zubčića. Do nje je doskijao u veleslalomu održanom u japanskoj Naebi, gdje se s 12. mjesta u prvoj vožnji i zaostatka od jedne sekunde i 58 stotinki za vodećim Norvežaninom Henrikom Kristoffersenom probio na vrh pobjedničkog postolja i pobjedio sa 74 stotinke prednosti pred Švicarcem Marcom Odermattom.
Bila je to konačna potvrda davno prije najavljenog Filipovog talenta, koji je eksplorirao u prvim danima 2020. kad je sa sedmog mjesta u prvoj vožnji na legendarnoj strmini u švicarskom Adelbodenu došao do drugog mjesta i prvi put u karijeri se našao na pobjedničkom postolju. Na sljedećem veleslalomu u njemačkom Garmischu postolje mu je pobjeglo za 11 stotinki, da bi 22. veljače zasjeo na vrh.
Prije nego što se novi koronavirus probio i u skijašku karavanu Zubčić je uspio još osvojiti drugo mjesto na veleslalomu u austrijskom Hinterstoderu te se uključio u borbu za Mali kristalni globus. Na kraju za to nije dobio priliku, ali je završio na trećem mjestu u redoslijedu veleslalomaša, sa 36 bodova zaostatka za Norvežaninom Henrikom Kristoffersenom i 20 bodova manje od Francuza Alexisa Pinturaulta.
I na početku nove sezone Zubčić je dokazao da početak 2020. nije bio slučajan. Počeo je sa 12. mjestom u Soeldenu, a 5. prosinca je u talijanskoj Santa Caterini doskijao do svoje druge pobjede. U teškim, snježnim uvjetima zasjao je u drugoj vožnji i sa šestog mjesta se vinuo do vrha. Dva dana poslije napravio je novo čudo. U prvoj vožnji je imao tek 21. rezultat, da bi u drugoj vožnji bio uvjerljivo najbrži i na kraju osvojio treće mjesto.
Paviću US Open, Mektiću ATP Finale
Nesvakidašnja teniska sezona, u kojoj je pandemija izazvana novim koronavirusom ostavila šestomjesečnu prazninu te prisilila organizatore wimbledonskog turnira na otkazivanje natjecanja po prvi put od Drugog svjetskog rata, rodila je i dvojicu istaknutih protagonista među hrvatskim tenisačima. Pomalo neočekivano u glavnim ulogama našli su se 27-godišnji Splićanin Mate Pavić i 31-godišnji Zagrepčanin Nikola Mektić.
Pavić je u kombinaciji s Brazilcem Brunom Soaresom postao najboljim parom u 2020. zahvaljujući sjajnim izvedbama i rezultatima od kraja kolovoza, kad je nastavljena teniska sezona. Iako se u prvom dijelu nisu mogli pohvaliti velikim pobjedama, Pavić i Soares su na završnih devet turnira u sezoni osvojili Grand Slam trofej na US Openu, igrali dva finala u Parizu, na Roland Garrosu i Mastersu u Bercyju te nesretno ostali bez polufinala na londonskom ATP Finalu.
Do trijumfa pod “izolacijskim balonom” u New Yorku Pavić i Soares su došli pobijedivši u finalu Nikolu Mektića i njegovog partnera Nizozemca Wesleyja Koolhofa (7-5, 6-3). U neobičnim okolnostima, kad je US Open prethodio Roland Garrosu, malo je nedostajalo da se ovi parovi sretnu i u borbi za pariši Grand Slam trofej, ali su sve “pokvarili” branitelji naslova Kevin Krawietz i Andreas Mies. Nijemci su prvo u polufinalu zaustavili Mektića i Koolhofa, a onda u finalu bili bolji od Pavića i Soaresa (6-3, 7-5).
Mektić i Koolhof su se Nijemcima “osvetili” u Londonu, na završnom turniru osam najboljih, preko kojih su započeli put prema najvećem trijumfu u karijeri. U skupini su već nakon dva kola osigurali prvo mjesto, a onda u polufinalu svladali Španjolca Granollersa i Argentinca Zeballosa za plasman u finale gdje su ih dočekali Austrijanac Juergen Melzer i Francuz Edouard Roger-Vasselin. Pobjedom 6-2, 3-6, 10-5 Mektić i Koolhof su u trećem zajedničkom finalu došli do prvog naslova, čime je Zagrepčanin postao prvim hrvatskim tenisačem u povijesti koji je osvojio trofej na ATP Finalu.
Bio je to ujedno i posljednji zajednički nastup Mektića s Nizozemcem, jer će od sljedeće sezone Zagrepčanin udružiti snage s reprezentativnim kolegom Matom Pavićem, s kojim će pokušati nastaviti uspjehe iz 2020. i izboriti nastup na olimpijskom turniru u Tokiju.
Nažalost, najjači hrvatski aduti u pojedinačnoj konkurenciji nisu bili na sličnoj razini kao igrači parova pa se može utvrditi da je 2020. za Bornu Ćorića i Marina Čilića bila godina rezultatske stagnacije, čak i nazadovanja. Drugu godinu zaredom su hrvatski tenisači ostali bez naslova u pojedinačnoj konkurenciji, a najbolji rezultat je ostvario Ćorić ulaskom u finale turnira u Sankt Peterburgu, gdje je u borbi za trofej poražen od Rusa Andreja Rubljova (7-6, 6-4).
Ćoriću iz 2020. ostaje i najbolji rezultat na Grand Slam turnirima u karijeri, a ostvario ga je na US Openu. Borna je došao do četvrtfinala pobijedivši na tom putu u pet setova i šestog tenisača svijeta Grka Stefanosa Tsitsipasa, a zaustavio ga je kasniji finalist Nijemac Alexander Zverev. Ćorić je godinu završio na 24. mjestu ATP ljestvice.
Ime Marina Čilića se prvi put od 2007. godine ne nalazi među 40 najboljih tenisača na kraju sezone, a 2020. je završio na 42. mjestu. Rezultatski vrhunac je doživio na Australian Openu, jedinom turniru na kojem je uspio spojiti tri pobjede što ga je dovelo do osmine finala. Na preostala dva Grand Slam turnira pobjeđivao ga je treći tenisač svijeta Austrijanac Dominic Thiem: na US Openu je to bilo u trećem kolu, a u Roland Garrosu već u prvom nastupu. Marinov najveći doprinos u 2020. su dvije pobjede na Davis Cup dvoboju protiv Indije početkom ožujka u Zagrebu, kojima je odveo Hrvatsku na finalni turnir koji će biti održan u studenom 2021.
Konstatacija o stagnaciji vrijedi i za najbolje hrvatske tenisačice. Ni Petra Martić, ni Donna Vekić nisu uspjele ponoviti rezultate iz 2019., kad su obje završile sezonu među 20 najboljih igračica svijeta. Martić je ostala u tom društvu (18. mjesto), ali Vekić je nazadovala (32. mjesto). Osječanka u cijeloj sezoni nije uspjela spojiti više od dvije pobjede, a sezonu je završila sa četiri uzastopna poraza.
Petra Martić je, ipak, bila nešto bolja, a prekid sezone je došao neposredno nakon što je na turniru u Dubaiju stigla do polufinala. Gotovo pola godine poslije do polufinala je stigla i na turniru u Palermu, prvom u nastavku sezone. Na US Openu je stigla do osmine finala, ali poraz od Kazahstanke Julije Putinceve se doima kao propuštena prilika za još jedan odličan rezultat na Grand Slam turnirima. Slično se može ustvrditi i za poraz u 3. kolu Roland Garrosa od Njemice Laure Siegemund kojim je praktično i završila ovu sezonu.
Tri doprvaka i pregršt finala za hrvatsku gimnastiku na EP-u
Europsko prvenstvo u sportskoj gimnastici koje je u prosincu, umjesto u Azerbajdžanu, održano u turskom Mersinu, ostat će upamćeno kao najuspešnije u povijesti za hrvatske gimnastičarke i gimnastičare. Istina, u Tursku nisu doputovale sve reprezentacije, konkurencija je bila oslabljena, ali to je trebalo znati iskoristiti, što su hrvatski predstavnici i učinili.
Prvi su u akciji bili gimnastičari, a Hrvatska je u Mersinu dobila tri europska doprvaka. I dok je Tin Srbić imao osjećaj da mu je Litavac Robert Tvorogal “najboljom vježbom u životu” oteo zlato, 20-godišnji Osječanin Aurel Benović je iznad svih očekivanja došao do srebra na tlu. Bolji od njega bio je samo favorizirani Izraelac Artem Dolgopjat. Filip Ude je nakon 12 godina ponovno osvojio srebrnu europsku medalju na konju s hvataljkama, a Robert Seligman je po peti put u karijeri ostao na korak do postolja na EP-u osvojivši četvrto mjesto.
Prije seniora i dvojica hrvatskih juniora su nastupili u finalu na konju s hvataljkama. Mateo Žugec je na kraju završio na četvrtom mjestu, a Liam Rabić kao peti.
Tjedan dana nakon gimnastičara u Mersin su stigle gimnastičarke i ostvarile sjajne rezultate. Ana Đerek, Tijana Korent, Christina Zwicker, Tina Zelčić i Petra Furač su se prvi put ekipno kvalificirale za finale u višeboju te završile na šestom mjestu, zaostavši nešto manje od 18 bodova iza Ukrajine koja je osvojila zlatnu medalju.
U seniorskoj konkurenciji 18-godišnja Zagrepčanka Christina Zwicker nastupala u dva finala: osvojila je 6. mjesto na dvovisinskim ručama, što je najbolji rezultat hrvatskih gimnastičarki na europskim prvenstvima, a bila je i sedma u finalu na gredi. Tijana Korent je drugi put u karijeri bila u finalu na EP-u i osvojila osmo mjesto u preskoku.
Za prvu hrvatsku medalju na europskim prvenstvima pobrinula se 15-godišnja juniorka Sara Šulekić koja je na dvovisinskim ručama osvojila naslov europske doprvakinje. Na istoj je spravi Riječanka Nika Kukuljan Frleta osvojila šesto mjesto. Sara Šulekić je nastupila u još dva finala osvojivši šesto mjesto u preskoku te osmo na tlu. Splićanka Antea Ercegović je postala sedma juniorka Europe u preskoku.
Vaterpolisti ostali bez medalje na Europskom prvenstvu
Vaterpolo je jedini sport u Hrvatskoj koji je u 2020., unatoč krizi izazvanoj pandemijom Covida-19, uspio održati sva planirana natjecanja. Štoviše, zabranu korištenja zatvorenih bazena čelnici Hrvatskog vaterpolskog saveza iskoristili su da ovaj sport tijekom ljetnih mjeseci vrate u njegov “prirodni ambijent”, na otvorene bazene uz obalu pa smo tako ovog ljeta mogli svjedočiti spektakularnim utakmicama pod reflektorima u Regionalnoj ligi te Kupu i prvenstvu Hrvatske koje su igrane pred gledateljima na otvorenim bazenima u Zvončacu, na Savi, u Gružu…
Najvažniji događaj u 2020. za naš vaterpolo bio je nastup muške seniorske reprezentacije na 34. Europskom prvenstvu koje je od 12. do 24. siječnja održano u Budimpešti. Bila je to ujedno još jedna prilika izabranicima Ivice Tucka da izbore plasman na Olimpijske igre u Tokiju, nakon što su dvije takve propustili u Svjetskoj ligi i na Svjetskom prvenstvu.
Naši reprezentativci nisu krili da im je glavni cilj u Budimpešti bio osvojiti prvo mjesto i izboriti nastup u Tokiju pa su sukladno tim ambicijama nastup na EP-u otvorili s tri pobjede u A skupini, nad Njemačkom (17-9), Crnom Gorom (11-10) i Slovačkom (16-4) te uvjerljivo izborili prvo mjesto koje im je donijelo izravan plasman u četvrtfinale.
U četvrtfinalnoj utakmici Hrvatska je sa 14-11 pobijedila Grčku i izborila plasman u poluzavršnicu u kojoj su naši vaterpolisti neočekivano poraženi od Španjolske s 8-9 i time izgubili mogućnost izravnog plasmana u Tokio.
U drugom polufinalnom susretu Mađarska je pobijedila Crnu Goru s 10-8, a nakon toga u finalu boljim izvođenjem peteraca i Španjolsku s 14-13 te tako osvojila 13. naslov europskog prvaka i izborila plasman na olimpijski turnir.
U borbi za treće mjesto Hrvatska je u neizvjesnoj utakmici izgubila od Crne Gore s 9-10 i s “drvenom medaljom” završila nastup u Budimpešti te time prekinula niz osvajanja medalja na velikim natjecanjima.
Posljednju priliku za plasman na OI naša će reprezentacija imati na, zbog koronavirusa nekoliko puta odgađanom turniru u Rotterdamu, u konkurenciji 12 reprezentacija. Za plasman na OI Hrvatska mora osvojiti jedno od prva tri mjesta na turniru na kojem će glavni konkurenti biti selekcije Grčke i Crne Gore, a od europskih reprezentacija tu su još i Rusija, Francuska, Njemačka te domaćin Nizozemska, koje će čekati kiks neke od momčadi iz “favoriziranog trojca”. Unatoč svim poteškoćama i brojnim odgodama kvalifikacijskog turnira nemamo razloga sumnjati da će najtrofejnija hrvatska reprezentacija u ovoj konkurenciji izboriti plasman na Olimpijske igre u Tokiju.
Na EP-u u Budimpešti nastupila je i ženska seniorska reprezentacija, koja po kvaliteti još uvijek spada u “donji dom” europskog vaterpola pa je sukladno predviđanjima i očekivanjima zauzela 10. mjesto. Objekivno je i teško bilo očekivati da naše vaterpolistice izbore plasman među osam reprezentacija koje dolaze iz zemalja koje godinama sustavno ulažu u ženski vaterpolo koji u tim zemljama ima dugogodišnju tradiciju.
Od naše ženske reprezentacije očekuje se da bi uz nastavak sadašnjeg stručnog rada plasman među najboljih osam reprezentacija Starog kontinenta mogle izboriti na EP-u kojemu će 2022. godine domaćin biti Split.
Posebne pohvale, ove pandemijske godine, treba uputiti, ne samo čelnicima HVS-a nego i svim klupskim djelatnicima koji su ove godine, uz striktno pridržavanje svih odluka Stožera civilne zaštite, koji je 12. ožujka zabranio sve sportske aktivnosti, uspjeli održati sva klupska natjecanja.
Titulom pobjednika Kupa okitili su se vaterpolisti Mladosti koji su u finalnoj utakmici u Splitu pobijedili dubrovački Jug AO, a ‘žapci’ su bili bolji od Dubrovčana i u finalnom turniru Regionalne lige koji se igrao na bazenu u Gružu. Naime, kao pobjednik ligaškog dijela Regionalne lige Jug AO je bio domaćin završnog turnira u koji su se plasirale četiri najbolje momčadi. U polufinalnim susretima Mladost je pobijedila Jadran iz Herceg Nogog s 14-12, a Jug AO splitski Jadran s 19-11. U uzbudljivom finalu Mladost je s 15-11 savladala Jug AO i time obranila naslov pobjednika Regionalne lige, koja je protekla u apsolutnoj dominaciji zagrebačkih vaterpolista, jer je njihov član i hrvatski reprezentativac Luka Bukić proglašen najboljim igračem i sa 36 pogodaka najboljim strijelcem, a za najboljeg vratara je izabran kapetan Mladosti Ivan Marcelić.
Nakon takve dominacije Mladostaša malo tko je očekivao da će pitanje novog prvaka Hrvatske biti riješeno u samo tri utakmice. Dubrovački Jug AO je u prvoj utakmici na svom bazenu nakon neizvjesne borbe do pobjede od 18-15 došao boljim izvođenjem peteraca, a na isti način su Jugaši i u Zagrebu pobijedili s 13-11 te time poveli 2-0 i sasvim se približili osvajanju prvenstva Hrvatske.
Ipak, nitko nije očekivao da će odabranici Vjekoslava Kobešćaka u trećoj utakmici takvom lakoćom “potopiti” Mladost protiv koje su na poluvremenu vodili s nevjerojatnih 10-0. Nitko ne zna što se događalo u redovima Mladosti čiji su vaterpolisti prvi gol zabili iz peterca pri kraju treće četvrtine kada je na semaforu rezultat bio 14-1. Utakmica je na kraju završena pobjedom Juga AO s nestvarnih 19-3. To je bio Jugov 16. naslov prvaka Hrvatske i njihov 64. trofej u povijesti.
Fenix-magazin/SIM/Hina
