Srbijansko pravosuđe, u optužnici protiv četvorice hrvatskih pilota za supočiniteljstvo u ratnom zločinu protiv civila tijekom “Oluje”, na 26 stranica uz razloge optužbi navodi i utemeljenje za jurisdikciju u tom slučaju, dok službeni Zagrebu Srbiji kategorički osporava nadležnost da vodi taj proces.
Zagrebačka redakcija portala regionalne televizije N1 objavila je danas da je u posjedu optužnice od 31. ožujka koja ima 26 stranica i potvrđena je pred Apelacijskim sudom sredinom kolovoza.
U izvacima iz optužnice se, među ostalim, navodi da su optuženici “kršeći pravila međunarodnog prava sadržanih u Ženevskoj konvencije zapovjedili – pri čemu su njihove zapovjedi bile izvršene – avionske napade na civilno stanovništvo koje ne sudjeluje u neprijateljstvima, prema kome se mora u svakoj prilici postupati čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na etničkoj pripadnosti i koje mora biti humano tretirano i zaštićeno od svakog nasilja”.
To je, kako se navodi, “za posljedicu imalo smrtno stradanje i ranjavanje više civila srpske nacionalnosti”, čija imena su, uz godine rođenja, pobrojana u optužnici, u kojoj je istaknuto da je među žrtvama četvero djece – Jovica Drča (1989.), Darko Vuković (1982.), Nevenka Rajić (1984.) i Žarko Rajić (1986.).
U optužnici se navode i citati tadašnjeg predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana sa sastanka s vojnim i političkim vrhom na Brijunima uoči “Oluje” koncem srpnja 1995, tzv. brijunski prijepisi, među kojima da za akciju postoji podrška Njemačke, NATO-a i SAD-a, a cilj je “da nanesemo takve udarce da Srbi praktički nestanu”.
Istaknuto je da tadašnji sukobi na teritoriju Hrvatske nisu imali karakter međunarodnog sukoba jer su na jednoj strani bili Hrvatska vojska i Ministarstvo unutarnjih poslova RH, a s druge strane postrojbe vojske tzv. Republike Srpske Krajine.
U navodima sa sastanku vojnog i političkog rukovodstva RH na Brijunima 31. 7. 1995. istaknuto je kako Srbima treba tobože jamčiti građanska prava i javno ih pozivati da se ne iseljavaju, ali istovremeno im, preko radija i televizije, odnosno putem letaka, priopćavati kojim se cestovnim pravcima stanovništvo kreće odnosno napušta Hrvatsku.
Optuženi piloti su, kako je navedeno, provodeći tu brijunsku odluku i zajednički ostvarujući navedene ciljeve u koordinaciji viših i nižih komandi u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu, zapovjedili napade zrakoplovima na izbjegličku kolonu.
Prema navodima optužnice, četvorica pilota bili su dio zapovjednog lanca, u kojemu su dalje zapovjedi prenošene i izdavane, sve do NN pilota 22. eskadrile lovačkih zrakoplova koji je MiG-om 21 izveo napad na izbjegličku kolonu dok se kretala cestom Bosanski Petrovac – Ključ 7. kolovoza 1995. u popodnevnim satima na području Bravskog polja u mjestu Bravsko na lokalitetu Kapljuh, općina Bosanski Petrovac BiH.
Taj NN pilot je, kako se navodi, prvo preletio kolonu, a zatim okrenuo zrakoplov i u povratku, iako je vidio da se ne radi o legitimnom vojnom cilju, djelovao iz avionskih topova i raketama S24, namijenjenim za uništavanje neprijateljske žive sile, po izbjegličkoj koloni, zaprežnim, putničkim, teretnim vozilima i traktorima, pri čemu je ubijeno deset civila.
Rješenjem Odjela za ratne zločine Višeg suda u Beogradu svoj četvorici optuženika je, prema kvalificiranju kaznenog djela, formalno određen pritvor od 29. 12. 2021. godine, premda su nedostupni srbijanskom pravosuđu.
Kako ni Srbija ni Hrvatska ne dopuštaju izručenje svojih državljana, u nastavku optužnice predlaže se da se okrivljenima Vladimiru Mikcu, Zdenku Radulju, Željku Jeleniću i Danijelu Boroviću sudi u odsutnosti.
Navodi se kako za to postoje “naročito opravdani razlozi”, među kojima je i tvrdnja da se okrivljenima na teret stavlja kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, te da nisu dostupni državnim organima Republike Srbije.
Dalje, Tužiteljstvo za ratne zločine navodi kako smatra da je stvarno nadležno za postupanje u ovom slučaju, a uporište za taj svoj stav nalazi u odredbi članka 3. Zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa koji između ostalog navodi da su državni organi Republike Srbije određeni ovim zakonom nadležni za vođenje postupka za kaznena djela koja su izvršena na teritoriju bivše SFRJ, bez obzira na državljanstvo izvršitelja ili žrtve.
Tužiteljstvo za ratne zločine ocjenjuje da protok vremena daje dovoljno razloga za sumnju kako bi države u regiji npr. Republika Hrvatska ili Bosna i Hercegovina mogle pokrenuti kaznene postupke i pokušati odgovorne za izvršenje ovog kaznenog djela izvesti pred sud.
“To je jedan od razloga zašto je Tužiteljstvo za ratne zločine odlučilo pokrenuti postupak makar i suđenjem u odsutnosti”, zaključuje se u optužnici.
Hrvatska vlada i visoki dužnosnici su u međuvremenu više puta istaknuli da Srbiji ne priznaju jurisdikciju u ovom slučaju.
S druge strane, pravna mišljenja su podijeljena – od potpore ocjeni da Srbija ne može suditi državljanima Hrvatske, do preporuka da hrvatska vlada i pravosuđe trebaju slučaj staviti u kazneno-pravnu ravan i na taj način postaviti obranu optuženih pilota.
Tako je zagrebački odvjetnik Anto Nobilo sugerirao kako se dokaze da piloti nisu počinili zločin može potražiti i dobiti “u državi, u MORH-u, oni mogu dati te dokaze”.
“Netko mora otići u arhive, napraviti istragu, saslušati ljude koji su radili u zrakoplovnim bazama, dakle – cijeli niz radnji koje predstavljaju klasičnu odvjetničku obranu treba napraviti u Hrvatskoj. Povezati se s kolegama u Beogradu, tamo jednostavno angažirati odvjetnike koji će biti profesionalno plaćeni, država može snositi taj trošak i osigurati najbolju moguću obranu tim pilotima. To je pomoć pilotima, a ove floskule neka se pogledaju u ogledalo i neka pogledaju u povijest – to neće pomoći našim pilotima u tom postupku”, rekao je u ponedjeljak Nobilo za N1 Zagreb.
Fenix-magazin/MD/Hina
