U organizaciji Hrvatske udruge Benedikt i splitskog Ogranka Matice hrvatske jučer je u Splitu, u prepunoj dvorani Dominikanskog samostana na Pazaru predstavljena knjiga urednika Julienne Bušić i Luke Kneza “Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada” u izdanju Školske knjige.
Uz urednicu Bušić, knjigu su predstavili: dr. sc. Andrijana Perković Paloš i Radoslav Zaradić, predsjednik Hrvatske udruge Benedikt, dok je prisutne pozdravila i Snježana Šetka, predsjednika OMH u Splitu.
Događajem je moderirao Radoslav Zaradić koji je u uvodnom dijelu predstavio urednicu Bušić istaknuvši njezin angažman za Hrvatsku koji traje gotovo 60 godina. Julienne Bušić, koja je magistrirala germanistiku i lingvistiku, prepoznata je u hrvatskoj javnosti također kao spisateljica i esejistica. 1993. g. objavila je autobiografski roman „Ljubavnici i luđaci“ u kojem govori o životu žene koja je udajom za Hrvata Zvonka Bušića život studentice zamijenila nesigurnom sudbinom.
Godine 2008. objavila je knjigu „Tvoja krv i moja“, zbirku eseja, kratkih priča i kolumni; a 2012. izišao joj je roman „Živa glava“, romansirana biografija stvarne Vukovarke koja je prošla tešku borbu za vlastiti život. Predstavio je i dr. sc. Andrijanu Perković Paloš, doktoricu povijesti s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, gdje je vanjska suradnica i poslijedoktorandica te njezin fokus istraživanja: kontroverzna i osjetljiva pitanja iz suvremene povijesti kao i teme koje se tiču odnosa Hrvata i Židova.
Autorica je knjige „Vlada demokratskog jedinstva“ te nekoliko znanstvenih članaka i poglavlja u knjigama od kojih se ističu radovi na engleskom jeziku objavljeni u znanstvenom časopisu Sveučilišta u Splitu ST-OPEN: „Croatian leadership and Jews in the 1990s“ (Hrvatska vlada i Židovi 1990-tih) i (s dr. Antom Nazorom) „Analysis of the reasons for the departure of a part of the Serb minority from Croatia during Operation Storm in August 1995“ (Analiza razloga zbog koji je dio srpske manjine u operaciji ‘Oluja’ napustio Hrvatsku u kolovozu 1995.).
Zaradić se kratko osvrnuo na objavljeni tekst u knjizi “Deklaracija Vrhovnog zapovjedništva hrvatskih nacionalnih oslobodilačkih snaga” kojega je 1976. napisao Bruno Bušić. Jedan od zaključaka i ciljeva koje je Bušić iznio je sljedeći: “Mi se borimo za jedinstvenu nacionalnu hrvatsku državu, u kojoj će hrvatska suverenost biti nedjeljiva, neotuđiva i na trajnoj snazi. Za nacionalne manjine koje žive skupa s hrvatskim narodom (…) u jednoj i istoj domovini, jedinstven, nedjeljiv, neotuđiv suverenitet hrvatskog naroda jest prvotni i nepovrediv temelj za njihovu zajedničku povijest, politički i pravni sustav, koji (…) prihvaća ispravno i neumitno priznanje i garanciju jednakosti za sve (…), bez obzira na nacionalnost, vjeru, rasu ili političko uvjerenje.”
Dr. sc. Perković Paloš na početku je o knjizi rekla kako ona donosi jednu izrazito važnu temu o kojoj se ne istražuje dovoljno u struci niti govori u javnosti, a to su položaj i borba hrvatskih disidenata za vrijeme komunističke Jugoslavije te njihova percepcija u međunarodnoj zajednici. Ono što je bilo zajedničko svim hrvatskim disidentima je nedostatak platforme koja bi omogućila da se njihov glas čuje i da mu se da jednaka težina kao što je to bio slučaj s disidentima nekih drugih komunističkih zemalja koji su danas planetarno poznati i cijenjeni.
Prvi dio je esej u kojem autorica i urednica ove knjige prikazuje i opisuje kako je Zapad, prvenstveno SAD, prihvaćao i popularizirao sovjetske, za razliku od hrvatskih disidenata tijekom 60-ih i 70-ih godina, a te razlike prikazuje na konkretnim primjerima. Prijelomna godina bila je 1948., dakle Titov raskid sa Staljinom, zbog čega je na Zapadu Jugoslavija dobila jedan specifičan status i tretman jer ju se otada nadalje doživljavalo kao branu sovjetskom utjecaju, bez obzira što je ona do samog kraja svog postojanja ostala komunistička zemlja sa svim represivnim obilježjima te političkim zatvaranjem i ubojstvima. Osim razlika u tretiranju disidenata s područja Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, u eseju se također navode razlike između pojedinih jugoslavenskih disidenata.
Drugi dio je znanstveni članak povjesničara sa Sveučilišta u Zadru Zlatka Begonje i Luke Kneza o jugoslavenskim tajnim službama koji otkriva kako su one nadzirale zapadne novinare i ograničavale njihovo djelovanje u Jugoslaviji. Članak nastoji odgovoriti na pitanje kako je moguće da se Zapad oglušavao na grubo kršenje ljudskih prava, a sam je zasnovan na demokratskim načelima. Autori također opisuju na koji način je američka politika nastojala promijeniti i odnos američke javnosti prema Jugoslaviji.
Ta prva dva dijela knjige prikazuju politički kontekst u kojem su djelovali hrvatski disidenti na način na koji se dosad u hrvatskoj historiografiji nije pisalo. Tako da su ovaj esej i znanstveni članak zapravo prvi pokušaj da se na jedan novi, drukčiji, originalan pristup sagleda problematika položaja hrvatskih disidenata i odnos Zapada prema njima, hrvatskom nacionalnom pitanju i Jugoslaviji.
Treći i najveći dio ove knjige donosi povijesne izvore koji otkrivaju za što su se hrvatski disidenti zalagali, zbog čega su završili u zatvoru (neki od njih više od jednom) te kakav je bio njihov tretman u jugoslavenskim zatvorima. Taj dio sastoji se od šest intervjua s pet hrvatskih disidenata – Vladom Gotovcem, Franjom Tuđmanom, Petrom Šegedinom, Ivanom Zvonimirom Čičkom i Markom Veselicom ’70-ih i ’80-ih godina dali stranim novinarima, a zbog kojih su neki od njih kasnije bili i zatvoreni.
Zbog dva intervjua koji su Gotovac i Tuđman dali za francuske novine u svibnju 1980. godine, obojica su bili osuđeni na zatvorsku kaznu. Ti intervjui nisu bili objavljeni jer je tajna služba zaplijenila magnetofonsku vrpcu s razgovorima, a dokument o tome možete pročitati u ovoj knjizi jer urednici su priložili njegovu presliku. Stoga se navedeni intervjui s Gotovcem i Tuđmanom prvi put objavljuju u ovoj knjizi.
Osim intervjua, među izvorima se nalaze po prvi put objavljena Završna riječ Dražena Budiše na suđenju 1972. nakon gušenja Hrvatskog proljeća; Odgovor Franje Tuđmana na sudsku optužbu 1981.; Završna riječ Franje Tuđmana na suđenju 1981.; Zapisi o jugoslavenskom nasilju u autorstvu Bruna Bušića pod naslovom „Zatvori u Hrvatskoj“; Izvješće o represiji u Jugoslaviji koji je 1972. godine Međunarodna liga za ljudska prava te Razbijanje zapadnog embarga na istinu o Titovoj Jugoslaviji (zapisnik razgovora Kissingera i jugoslavenskog veleposlanika Crnobrnje 1971. koji pokazuje sudjelovanje američke diplomacije u ugrožavanju prava Hrvata da prosvjeduju u SAD-u). Na kraju knjige objavljena je i Deklaracija Vrhovnog zapovjedništva hrvatskih nacionalnih oslobodilačkih snaga koju je 1976. napisao Bruno Bušić, a u kojoj je riječ o tome da unatoč načelu i pravu nacija na samoodređenje, Hrvatska je potlačena u Jugoslaviji i hrvatskom narodu to se načelo uskraćuje. Ta je Deklaracija objavljena u pet velikih američkih novina, ali tek nakon otmice aviona 1976. godine.
Dr. Perković Paloš zaključuje kako navedeni izvori imaju nešto zajedničko – oni su svjedočanstvo represije komunističkog jugoslavenskog režima koji se desetljećima nastojao prikazati drukčijim, blažim od onog sovjetskog, a čak je neopravdano i nezasluženo nosio sintagmu „komunizam s ljudskim licem“. Međutim, ako samo provirimo u neke od ovih izvora, npr. opis zatvorskog smještaja i svakodnevnice Marka Veselice, Dražena Budiše i Bruna Bušića, uočit ćemo ne samo nedostatak humanosti tog režima, nego i njegovo nastojanje da uništi i ubije tu humanost kod samih zatvorenika, njihovo ponižavanje i nastojanje da ih se svede na položaj životinje.
Dokumentacija usto pruža nam uvid u razmišljanja hrvatskih disidenata i motive koji su ih poticali da u takvom okruženju i s posljedicama kojih su bili svjesni krenu na ovakvu vrstu angažmana – Gotovčeve filozofske misli o naciji i slobodi ili Tuđmanove dubinske analize ključnih povijesnih zbivanja koje su se prelamale na leđima hrvatskog naroda. Bušićeva Deklaracija nam možda na najcjelovitiji način pokazuje koji je bio razlog i cilj njihove borbe. Ovi dokumenti nam usto pomažu vidjeti koliko je teška bila borba disidenata, što su sve podnijeli za Hrvatsku, ali i kako se to odražavalo na njihov privatni život, na svakodnevnicu nakon što u izašli iz zatvora, činjenicu da ne samo da nisu mogli raditi u struci, nego uopće nisu mogli naći posao te se financijski brinuti za svoje obitelji.
Kao što je slomom Hrvatskog proljeća nastupila ona poznata hrvatska šutnja, tako je i u međunarodnoj zajednici također vladala šutnja o položaju hrvatskih disidenata i grubom kršenju ljudskih prava u Jugoslaviji.
Ova knjiga će pomoći i odgovoriti na neka pitanja iz ranih 1990-ih kad se u Hrvatskoj tijekom borbe za međunarodno priznanje, barem sudeći prema zapisima i memoarima tadašnjih političkih aktera, prilično naivno gledalo na Zapad odakle se očekivala i moralna i konkretna podrška demokraciji i borbi za nezavisnost. Pomaže nam odgovoriti na pitanje zašto je ta borba morala biti tako mučna, teška i dugotrajna, čemu može posvjedočiti i Julie iz prve ruke koja je ranih ’90-ih radila u hrvatskoj diplomaciji u SAD-u.
Možemo zaključiti da je Zapad za hrvatska pitanja bio gluh kako 60-ih, 70-ih i 80-ih, tako i 90-ih te da je postojao jedan dugi kontinuitet politike sprječavanja rješavanja hrvatskog nacionalnog pitanja i položaja Hrvata i Hrvatske u Jugoslaviji i kasnije na njezinom putu prema osamostaljenju i profiliranju u međunarodnoj zajednici, a hrvatski disidenti često su bili etiketirani, dok je svako izražavanje hrvatskog nacionalnog osjećaja bilo u opasnosti da mu se prišije etiketa ekstremizma i ustaštva.
Danas se u medijima uglavnom ističu tzv. pozitivni aspekti Jugoslavije čemu su, nažalost, doprinijeli i neki povjesničari iz Hrvatske, a relativiziraju se zločini pa dolazi do apologije tog režima. Mlada generacija u SAD-u i srednjoj Europi ima neskrivene simpatije prema radikalnim ljevičarskim pokretima te nije sasvim svjesna naravi komunističkog režima i posljedica koje je ostavio. Dr. Perković Paloš navela je nekoliko podataka o stavovima mlade generacije u SAD-u (milenijalci (1981-1996) i generacija Z (1997-2012) do kojih je došla Memorijalna zaklada za žrtve komunizma u SAD-u koja od 2016. godine gotovo redovito provodi ankete o stavu Amerikanaca starijih od 16 godina o socijalizmu i komunizmu. Kroz tih nekoliko godina došla je do poraznih rezultata koji pokazuju da mlade generacije imaju pozitivno mišljenje o pojmovima ‘marksizam’, ‘socijalizam’ i ‘komunizam’.
Anketa iz 2020. godine pokazala je da četiri od deset mladih Amerikanaca favoriziraju socijalizam u odnosu na druge ideologije, a daljnja ispitivanja pokazala su da nisu sasvim sigurni što taj pojam uopće znači niti da znaju navesti države u kojima je takav oblik društvenog uređenja prisutan. Razina znanja i kritičkog mišljenja, barem prema nekim istraživanjima, nije puno drukčija ni u srednjoj Europi. “Knjiga nije namijenjena samo povjesničarima, nego i širem čitateljstvu, svima onima koje ove teme zanimaju, a znamo da je u Hrvatskoj interes za teme iz suvremene hrvatske povijesti značajan; posebno ovakve teme koje su u velikoj mjeri nažalost marginalizirane, da ne kažem prešućene” – zaključuje dr. Perković Paloš.
Što se tiče strane akademske zajednice i šireg čitateljstva vani, oni ni ne mogu doći do istine niti se njihova percepcija može promijeniti bez objavljivanja i dokumentacije i znanstvenih radova na engleskom jeziku i u tom aspektu vidimo vrijednost i težinu ove knjige; što je ona prevedena na engleski jezik, ne samo esej i znanstveni članak, nego i svi dokumenti, zbog čega je ona i vrijedan povijesni izvor na temelju kojeg će se moći pisati znanstveni radovi, priopćila je HU Benedikt.
Fenix-magazin/SČ
