Akademski slikar iz Dubrovnika, Lukša Peko, značajan je i cijenjen suvremeni hrvatski likovni umjetnik, djelujući niz desetljeća, ostvario je impresivan opus sa specifičnom i vrelom mediteranskom motivikom.
Njegovi su ciklusi užareni, dani na slikama su teški i vrući, toplina natkriljuje sve i čini se sve spava, i priroda i Grad i čovjek.
Na delikatnim krajobrazima uočavamo pored jedva vidljivog puta, koji uvijek vodi prema moru, sa strane, izložena suncu, sva u bijelom, stoji, rekli bi stari, oduvijek, mala bijela drevna crkvica, ispred visokih stabala, ispred one plave uzvisine iza koje se prostire more.
Zamišljam, kako bi bilo dobro, u trenutcima osame potražiti zaklon ispod nježnog svoda kamene crkvice i odmoren u tom hladu promišljati o sebi, o drugima, o nebu, o Gospi čiji medaljon uvijek nosimo sa sobom, moliti se i upijati taj čudesni miris proteklih stoljeća što izbija iz zidova, s krova.
Da, valjalo bi ući nekako u sliku i stići do crkvice, valjalo bi.
Niz delikatnih motiva jednog dana ljeta, kada je vrelina gotovo pretjerala, a zemlja jedva disala, ukazao se na ovim čudesnim slikama Lukše Peke u novom ciklusu ulja na platnu s neprolaznim ljepotama juga.
Lukša Peko nam je dočarao ljepotu prostora i trenutka života na koji često ne obraćamo pozornost, jureći za nekim drugim aktualnim vrijednostima.
Bilo bi dobro sanjati otvorenih očiju krajobraz koji vidimo i osjećamo u ovom začuđujućem ciklusu.
Fenix-magazin/SČ/Miroslav Pelikan
