Tema dodjele socijalnih naknada osobama koje su dužne napustiti Njemačku već dulje vrijeme izaziva političke i društvene rasprave. Riječ je o desecima tisuća ljudi koji formalno imaju obvezu napustiti zemlju, ali unatoč tome i dalje primaju određene oblike državne pomoći. Takve situacije često se u javnosti interpretiraju kao zlouporaba socijalnog sustava, no detaljniji uvid u podatke pokazuje da je stvar znatno složenija.
Jedan od slučajeva koji je ponovno potaknuo raspravu odnosi se na veliku sirijsku obitelj s oko 20 članova koja je živjela na području Stuttgarta. Prema dostupnim informacijama, članovi obitelji bili su uključeni u velik broj kaznenih djela, uključujući krađe, iznude pa čak i pokušaj ubojstva. Ukupno je zabilježeno oko 160 kaznenih djela, a šest članova obitelji već je bilo u zatvoru. Unatoč svemu tome, obitelj je i dalje primala oko 10.000 eura mjesečno iz državnog proračuna. Tek u listopadu 2025. godine napustili su Njemačku, i to ne putem prisilne deportacije, nego kroz takozvani “kontrolirani odlazak”, odnosno pod pritiskom vlasti nakon neuspjelih pokušaja deportacije.
Primjer sirijske obitelji izazvao je snažne reakcije i otvorio pitanje koliko je sustav socijalnih naknada zapravo učinkovit i pravedan. Političari, osobito iz konzervativnih redova, upozoravaju da zlouporaba socijalnih davanja može narušiti povjerenje građana u državu i njezine institucije. Međutim, kako bi se razumjela stvarna situacija, potrebno je pogledati širu sliku.
Prema podacima iz registra stranaca, krajem veljače 2026. godine u Njemačkoj je bilo više od 235.000 osoba koje su bile obvezne napustiti zemlju. Ipak, velika većina njih – više od 194.000 – imala je takozvani status “toleriranog boravka” (njem. Duldung). To znači da, iako su formalno dužni otići, njihova deportacija je privremeno odgođena. Razlozi za to mogu biti različiti: rat u zemlji podrijetla, opasnost od političkog progona, loše zdravstveno stanje koje onemogućava putovanje ili obiteljske veze u Njemačkoj.
Manji dio, oko 41.000 ljudi, nema takav status i teoretski bi trebali odmah napustiti zemlju. Kada se promatraju zemlje podrijetla, najviše osoba dolazi iz Turske i Iraka, a slijede Afganistan, Rusija i Sirija.
Važno je naglasiti da osobe koje su dužne napustiti zemlju, ali imaju status toleriranog boravka, imaju zakonsko pravo na određene socijalne naknade. Te naknade regulirane su posebnim zakonom o pomoći tražiteljima azila. Riječ je o osnovnim sredstvima za život koja uključuju hranu, smještaj i zdravstvenu skrb, ali su niža od standardnih socijalnih naknada koje primaju građani i stalni stanovnici.
Prema podacima iz 2024. godine, nešto više od 12.000 osoba bez odgode deportacije primilo je takve naknade, dok je dodatnih oko 58.000 osoba s odgođenom deportacijom također bilo korisnicima. To znači da je ukupno više od 70.000 ljudi koji su obvezni napustiti Njemačku primalo određeni oblik socijalne pomoći. Međutim, važno je istaknuti da se ne radi o punim socijalnim naknadama poput tzv. “građanskog dohotka”, nego o smanjenim iznosima.
Također, zakon predviđa mogućnost smanjenja ili čak potpunog ukidanja naknada ako osobe ne surađuju s vlastima, primjerice ako odbijaju sudjelovati u postupku utvrđivanja identiteta ili ignoriraju određene rokove za odlazak iz zemlje. U takvim slučajevima pomoć se može svesti samo na najnužnije – osnovnu prehranu, smještaj i higijenu.
Ipak, precizno utvrditi koliko se često događa stvarna zlouporaba sustava vrlo je teško. Statistički podaci ne razlikuju jasno legitimno primanje naknada od namjernog varanja sustava. Zbog toga se često rasprava vodi na temelju pojedinačnih slučajeva koji privlače veliku medijsku pažnju, ali ne moraju nužno odražavati opće stanje.
S druge strane, njemačka vlada planira dodatne reforme kako bi smanjila mogućnost zlouporaba. Jedna od mjera uključuje pooštravanje obveza suradnje za korisnike socijalne pomoći. To znači da bi osobe koje odbijaju raditi, sudjelovati u programima integracije ili surađivati s vlastima mogle brže i strože izgubiti pravo na naknade.
Osim toga, planira se donošenje novog zakona koji bi olakšao povratak osoba u njihove matične zemlje. Među predloženim mjerama su automatsko protjerivanje u slučaju teških kaznenih djela te uvođenje posebnog pritvora za osobe koje predstavljaju sigurnosni rizik i koje su već odslužile kaznu. Također, planira se bolja koordinacija između institucija, kako bi se spriječilo da osobe nastave primati naknade i nakon što izgube pravo na njih.
Iako postoje slučajevi koji ukazuju na moguće zlouporabe socijalnog sustava, ukupna slika pokazuje da većina osoba prima naknade na temelju zakonskih prava i specifičnih okolnosti koje onemogućuju njihov odlazak iz zemlje.
Fenix-magazin/DP/MMD
